Natko Nodilo: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
m dodatak koji stvalja u perspektivu velikosrpsku intepretaciju nezgrapnoga citata |
||
Redak 9:
== Političko djelovanje ==
===
Natko Nodilo se zainteresirao za buđenje nacionalne svijesti u Dalmaciji još [[1848]]. godine u dijacezanskom sjemeništu u splitu kada je osnovao tajnu đačku regimentu "Ne boj se" zajedno sa grupom mladih domoljuba među kojima su se, uz njega, isticali [[Mihovil Pavlinović]], [[Luka Botić]] i Antun Bakotić. Oni su se povezali sa ostalim splitskim intelektualcima, narodnjačkih uvjerenja, osobito sa [[Kosta Vojnović|Kostom Vojnovićem]], [[Gajo Bulat|Gajom Bulatom]] i [[Vid Morpurgo|Vidom Morpurgom]].<ref>Obad, S, str. 8.</ref> Zajedno su tvorili jezgru budućeg narodnog pokreta u Splitu koji se proširio na čitavu [[Dalmacija|Dalmaciju]], a sam Nodilo
je postao jedan je od vođa [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodne stranke]] u Dalmaciji.
Line 28 ⟶ 29:
Bio je prvi profesor opće povijesti na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]]. Kao povjesničar proučavao je ranu srednjevjekovnu [[povijest]] Hrvata, Srba i jugoistočne Europe.
== Zloporaba u suvremenim srpskim nacionalnim presizanjima ==
Natko je Nodilo bio učenikom starije slavističke škole i njezinih prevladanih postavki o nacionalnim atribucijama južnoslavenskih narječja. Naime, najutjecajniji je slavist sredine 19. st., Slovenac Franc Miklošič, unatoč brojnim suprotnim dokazima, pokušao- slijedeći Šafarika i Kopitara- pripisati cijelo [[štokavsko narječje]] srpskomu narodu. Iako je taj ideologem vremenom propao i pojavljuje se još jedino u velikosrpskim publikacijama, Nodilo kao povjesničar, a ne filolog ni povjesničar jezika, a kamoli kulture, nije ulazio u jezično-nacionalnu problematiku, čemu je vjerojatno pridonosilo i njegovo "slovinstvo", t.j. ideologija nerazlikovanja Hrvata i Srba, koja je često bila zlorabljena u protuhrvatske svrhe. Stoga je sljedeći citat:
{{citat|U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik.|Natko Nodilo, "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka", JAZU, Zagreb, 1883, sveska 65, str. 92–128.}}
pokazatelj Nodilove uronjenosti u zablude svoga vremena, prevladavajuće u slavističkim krugovima- a koje je počeo razbijati tek [[Vatroslav Jagić]]- a ne pravorijek povjesnika i poznavatelja, jer glede citirane teme Nodilo nije bio znalac.
Vrijedno je spomena da se taj minorni citat spominje jedino kao jedan od manjeg broja iskaza kojima pansrpska ideologija još pokušava
prisvojiti hrvatsku kulturnu, napose književnojezičnu baštinu.
== Djela ==
| |||