Ivan Aralica: razlika između inačica

'''Ivan Aralica''' ([[Puljani]] na planini [[Promina|Promini]] u [[Zagora|Zagori]], [[10. rujna]] [[1930]].<ref>[http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/mesic-nas-je-unazadio-jefitnim-komunizmom?onepage=1 'Mesić nas je unazadio jeftinim komunizmom']</ref>) je bez sumnje jedan od dominantnih [[Hrvatska|hrvatski]] narativnih prozaika druge polovice [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Nakon školovanja na Učiteljskoj školi (Preparandija) u [[Knin]]u [[1953]]. godine, učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u [[Zadar|Zadru]] [[1961]]. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od [[1971]]. godine kao profesor srednjih škola u Zadru. Politički je angažiran potkraj [[1960-ih]] i početkom [[1970-ih]] godina u ostvarenju [[hrvatsko proljeće|hrvatskog proljeća]] (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom stigmatizacijom). Početkom [[1990-ih]] uključuje se u politiku kao član [[HDZ|Hrvatske demokratske zajednice]]. Godine [[1993]]. postaje zastupnik te potpredsjednik [[Hrvatski sabor|Županijskog doma Sabora]], što ostaje sve do njegova raspuštanja [[2000.]]. Član Zakladne uprave [[Zaklada hrvatskog državnog zavjeta|Zaklade hrvatskog državnog zavjeta]] ([[1999]]. - [[2002]].). Redovni je član [[HAZU]]-a. Član je [[Društvo hrvatskih književnika|Društva hrvatskih književnika]].

U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (“Svemu ima svoje vrijeme”, 1967; “Filip”, 1970). No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljeću (netko bi mogao cinično primijetiti da politički progoni, ako nisu smrtonosni, povoljno djeluju na spisateljsku kreativnost- ako je prije pritajeno čamila, oni ju rasplamsaju) Aralica našao svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske sudbine. Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (“Put bez sna”, 1982; “Duše robova”, 1984, “Graditelj svratišta”, 1986), nastala nakon remek-djela slične tematike, “Psi u trgovištu”, 1979.

Aralicu se često uspoređuje s [[Ivo Andrić|Andrićem]] i [[Meša Selimović|Selimovićem]] zbog povijesne i "orijentalne" tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu te kvaliteti i zastupljenosti u svjetskoj literaturi (Andrić je dobitnik Nobelove nagrade) s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima često govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realistični pripovjedači, oni se razlikuju od Aralice već time što je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog povijesne tematike većine romana-kao da [[Gabriel García Márquez|García Márquez]] nije napisao povijesni roman o Bolivaru, a Yourcenarova o renesansi i antici) u "tradicionalne pripovjedače". No, on je modernist najsličniji [[Joseph Conrad|Josephu Conradu]] po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica među svojim uzorima naveo [[Knut Hamsun|Hamsuna]], [[Isaac Bashevis Singer|Singera]] i [[Thomas Mann|Manna]] - no to nije vidljivo iz njegovih tekstova). Koliko je sličan Conradu po gnomskoj strukturiranosti teksta, moralističkoj usmjerbi i pripovjednim prepletima - isto se tako razlikuje po središnjoj životnoj viziji; a ta nije ona ironijske maske iza koje se krije tragični nihilizam, već je vitalistički eros koji natkriljuje kršćanska nada i vjera u dostojanstvo čovjeka i naroda.