Jezikoslovlje: razlika između inačica

Druga podjela navodi različite jezikoslovne škole i osnivače, te pristupe koji dominiraju u tim školama. Najutjecajnije su škole [[strukturalizam]], [[transformacijska gramatika]], te [[funkcionalizam]] Andre Martineta. Taj se pristup često stavlja pod treći, dominantniji način opisa raznih jezikoslovnih polja - kako po područjima interesa, tako i po načinu pristupa. Bez da idemo u detalje, samo ćemo napomenuti da različita područja imaju i promjenljiv status u akademskim zajednicama: neke su škole i područja ugledne i utemeljene, dok su druge optuživane za pseudoznanstvenost i efemernost. Navest ćemo samo dominantne pravce: [[sociolingvistika]] (proučava položaj jezika u društvu, bavi se jezikom kao društvenom pojavom, važna kao grana koja proučava proces nastanka standardnih jezika), kognitivno jezikoslovlje (spoznajni pravac u jezikoslovlju, kombinira znanja iz psihologije i jezikoslovlja), psihostika, arealna jezikoslovlje (proširenje [[dijalektologija|dijalektologije]] iz prošlosti, bavi se narječjima), tekstologija (moderno proučavanje tekstualne baštine i zapisa), [[neurolingvistika]] (traži vezu jezika i spoznaja o strukturi mozga i živčanoga sustava), leksikologija i [[leksikografija]] (bavi se izradom rječnika), povijesno-komparativno jezikoslovlje (razvrstava jezike po kriterijima genetske ili rodne bliskosti i udaljenosti, te daje povijesni prikaz jezičkihjezičnih promjena), pojedine discipline kao [[slavistika]], [[romanistika]], ...koje se bave jezičnim porodicama, matematičko jezikoslovlje - algebarsko i numeričko (primjenjuje matematičke metode na jezik; tu je i [[korpusno jezikoslovlje]] koje računalno analizira pojavnost pojedinih riječi i oblika u korpusu pisanih tekstova), te još neke.

Za područje bivše [[SFRJ|Jugoslavije]], tj. za bivši [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik]], moglo bi se zaključiti sljedeće: do konca 19. stoljeća stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike. Najbrojnija su djela hrvatskih jezikoslovaca, od [[Faust Vrančić|Vrančića]] i [[Bartol Kašić|Kašića]] ([[1595]]. i [[1604]], respektivno), pa sve do ''Zagrebačke škole'' u [[1870-ih|1870-ima]]. U tom je razdoblju objavljeno mnoštvo rječnika i gramatika. Bošnjaci su počeli svoj leksikografski rad s Uskufijom ([[1631]].), no, to je ostao izolirani prodor zbog više povijesnih razloga. Prvu srpsku gramatiku i rječnik objelodanio je [[1818]]. [[Vuk Karadžić]], iako mu prethode neka djela iz ortografije ili pravopisa autorom kojih bijaše [[Sava Mrkalj]]. No, ta važna djela ne ulaze u repertoar znanstvenih škola filologije i jezikoslovlja modernoga doba- iako su izuzetno važna, pa čak i važnija od kasnijih opisa navedenih djela koja su dovršila ili dovršavaju modernu jezičkujezičnu standardizaciju. Od kraja 19. stoljeća do [[Drugi svjetski rat|2. svjetskoga rata]] u području proučavanja hrvatskog jezika, utjecajem je prevladala ispolitizirana mladogramatičarska škola, a njen najistaknutiji predstavnik hrvatski jezikoslovac [[Tomo Maretić]]. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na nazore Vuka Karadžića, zanemarivši stoljeća hrvatske jezikoslovne tradicije. Srpski filolog [[Aleksandar Belić]], najistaknutiji srpski jezikoslovac 1. polovice 20. stoljeća, dao je mnoge istaknute radove iz [[dijalektologija|dijalektologije]], općeg jezikoslovlja i [[slavistika|slavistike]], a njegov utjecaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao nametnuti srpsku jezičnu normu na cijelom području jezika koji se zvao ''srpskohrvatski'' (čak u neko vrijeme ''srpskohrvatskoslovenački'', jer se [[slovenski jezik]] namjeravalo utrpati u isti koš s drugim južnoslavenskim jezicima). Uoči 2. svjetskoga rata, a najviše u [[1950-ih|50-im]] i [[1960-ih|60-im]] godinama, među hrvatskim jezikoslovcima ([[Radoslav Katičić|Katičić]], [[Dalibor Brozović|Brozović]]) jača utjecaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvaćanja. Po svojoj prirodi, strukturalizam temeljen na djelima de Saussurea i Jakobsona, bio je moderniji i bolje pojmovno ustrojen od mladogramatičarske škole da se nosi s dilemama u odnosima hrvatskog i srpskog, a kasnije i bosanskog jezika. Srpski, bošnjački i hrvatski jezikoslovci su, naravno, posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičnim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnom jezikoslovlju i sl.), no polja koja zahvaćaju status i stanje hrvatskog, bošnjačkog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i povijesna leksikografija, arealno jezikoslovlje i dijalektologija, korpusno jezikoslovlje i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim jezikoslovnim područjima, od fonetike do pragmatike.