Stranka prava (Dalmacija): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Kubura (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Kubura (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
Početkom 1890-ih [[pravaštvo|pravaška]] politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka [[Narodni pokret 1903.|Narodnog pokreta]], kada je osnovana [[Srpska stranka]] i kada je, [[1882.]], u [[Narodna stranka (Dalmacija)|narodnjačke]] ruke došla i [[split]]ska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je, zapravo, bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u sprječavanju [[gospodarstvo|gospodarske]] stagnacije. Dalmacija je bila u potpunosti [[poljoprivreda|poljoprivredna]] zemlja. Posebice je bila pogođena [[trgovina|trgovinskim]] ugovorom iz [[1891.]], to jest, [[vino|vinskom]] [[Vinska klauzula|klauzulom]] između Italije i Austro-Ugarske, gdje je dopušten uvoz jeftina talijanskog vina uz simboličnu carinu. Dalmatinsko [[vinogradarstvo]] je propalo te je pravaštvo bilo „slamka“ spasa. Originalna [[Ante Starčević|Starčevićeva]] ideologija tu nije postojala, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka [[Mihovil Pavlinović|Mihovila Pavlinovića]]. On je u početku zagovarao [[hrvatstvo]] u [[slavenstvo|slavenskom]] okviru, to jest [[jugoslavenstvo]], s naglašenim [[katolicizam|katolicizmom]], a poslije je uvidio zablude i gorljivo zastupao hrvatstvo, jasno ga razlučujući od srpstva.<ref>Usporedi: Mihovil Pavlinović: Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji od 1848-1882 </ref> Svećenik [[Ivo Prodan]] prvi se u Dalmaciji javno izjasnio za pravaštvo i sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. On je stavio pravaštvo u okvir [[politički katolicizam|političkoga katolicizma]], a politički program koji je sastavio povezao ga je s [[Habsburška dinastija|dinastijskim]] i [[trijalizam|trijalističkim]] programom [[Čista stranka prava|Čiste stranke prava]] u [[Banska Hrvatska|Banskoj Hrvatskoj]], pa je i stranka koju je [[1898.]] Prodan odvojio od Stranke prava nazvana [[Čista stranka prava (Dalmacija)|Čista stranka prava]].
 
[[Ante Trumbić]] i [[Frano Supilo]] opredijelili su se za [[liberalizam|liberalno]] pravaštvo, s mišljenjem da Hrvati vlastitim snagama moraju stvoriti svoju državu, iskorištavajući krize i odnose velikih sila. Po njima bi Hrvatska bila izvan Monarhije i te su stavove Trumbić i Supilo iznosili u listu ''[[Crvena Hrvatska (časopis)|Crvena Hrvatska]]''. Zadatak ''Crvene Hrvatske'' bio je da se suprotstavi srpskim pretenzijama na Dalmaciju te srpskoj suradnji s dalmatinskim [[autonomaši]]ma. Ipak, Supilo je želio suradnju sa Srbima, jer je smatrao da jedino tako mogu ispuniti svoj cilj, koji je bio sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom.
 
Treća grana pravaštva bio je svećenik [[Juraj Biankini]], koji je djelovao u Hrvatskom klubu u [[Dalmatinski sabor|Dalmatinskom saboru]], a koji se nije odmah izjasnio za pravaštvo. On je okupljao nezadovoljnike iz [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodne stranke]] koji su istupili tri mjeseca nakon potpisivanja trgovinskog ugovora s Italijom. Osuđivali su narodnjake zbog popuštanja [[Dualizam (Austro-Ugarska)|dualizmu]], izbjegavanja govora o sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom te zbog priznavanja srpskoga nacionalnog imena u Hrvatskoj. Biankini je surađivao s hrvatskim političarima iz Istre [[Matko Laginja|Matkom Laginjom]] i [[Vjekoslav Spinčić|Vjekoslavom Spinčićem]] te se zalagao za [[trijalizam]], kao i Prodan. Na polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom, u lipnju [[1894.]], Biankini je izjavio da je njegov Hrvatski klub član Stranke prava. Nakon toga bila su otvorena vrata povezivanju svih triju struja, unatoč znatnim razlikama među njima. Tim činom osnovana je jedinstvena '''Stranka prava''' u Dalmaciji.