Deflacija: razlika između inačica

'''Deflacija''' je pojava suprotna [[inflacija|inflaciji]], a označava pad opće [[cijena|cjenovne]] razine. Deflacijska politika vlade označava njenu intervenciju u slučaju da ukupna [[ponuda]] nadmašuje [[potražnja|potražnju]] te se ekspanzivnom [[monetarno-kreditna politika|kreditno-monetarnom]] i [[fiskalna politika|fiskalnom politikom]] utječe na povećanje potražnje i potrošnje. Deflacija odgovara vlasnicima novca čija imovina postaje sve vrijewdnija, ali istovremeno smanjuje potrošnju, što dovodi do porasta nezaposlenosti i privrednih kriza. Kad do pada [[cijena]] dođe zbog porasta [[produktivnost|produktivnosti]] razvojem tehnike, tehnologije i organizacije, ili zbog smanjenja [[porez|poreza]] to smanjenje je pozitivno za razvoj privrede i rast zaposlenosti. U svim ostalim slučajevima pad cijena dovodi do propasti pojedinih privrednih grana, a ako deflacija duže traje dolazi do teških [[privredne krize|privrednih kriza]], stagnacije i privredne depresije.

Deflacija je bila česta dok je novac imao zlatnu podlogu. Početkom [[industrijska revolucja|industrijske revolucije]] i legalizacijom slobodnog djelovanja [[razvojnih mehanizama]], tj. tržišnog mehanizma selekcije i mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo je do naglog porasta [[produktivnost|produktivnosti]] i proizvodnje. Veća proizvodnja dovela je do naglog povećanja količine roba na [[tržište|tržištu]]. Proizvodnja zlata nije mogla pratiti taj tempo rasta pa je zlato vađeno iz [[trezor|trezora]] da bi se količina novca izjednačila s količinom roba tj. da bi cijene ostale stabilne. U trenutku kad su zalihe zlata tj. novca presušile dolazilo je do pomanjkanja novca i smanjenja cijena.

U deflacijskim krizama odvijao se brzi proces povećanja zaliha zlata na skladištima, tj., zlata (novca) je na tržištu bilo premalo, a u trezorima previše. Rezultat tog skladištenja zlata je pad cijena većini roba, te je nakon nekog vremena dolazilo do stabilizacije cijena roba na znatno nižoj razini. Čim su se zalihe roba smanjile, a zalihe zlata povećale, dolazilo je do oporavka privrede i novog [[razvojni ciklusi|razvojnog ciklusa]]. Ovakve ciklične promjene privrednog razvoja i kriza bile su redovite u svim zemljama gdje je postojao brz razvoj [[produktivnost|produktivnosti]] i proizvodnje. Razdoblja punjenja i pražnjenja zlatnih trezora prestala su onda kad su države ukinule zlatno važenje novca, i kad su počele novac koristiti kao regulator cijena. Uvođenjem nominalne vrijednosti novca deflacijske krize postale su rijetkost, ali su zato [[inflacija|inflacijske]] krize postale česte. Kad političari shvate kako novac u privrednom sustavu ima ulogu sličnu ulozi ulja u motoru automobila, vrlo lako mogu izgradit mehanizme koji efikasno kontroliraju njegovu količinu na tržištu.

Kad u državi pravni sustav ne funkcionira, obveze se ne plaćaju, [[stečaj|stečajni]] postupak je spor i neefikasan zakon o [[ovrha|ovrsi]] i hipoteci štiti [[dužnici|dužnike]], može se dogoditi da su cijene nominalno stabilne, a na tržištu naglo raste nelikvidnost[[likvidnost]]. Tada dolazi do stvaranja dva paralelna [[tržište|tržišta]], novčano tržište i kompenzacijsko tržište. Poduzeća, da ne bi morala smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike, prodaju i onima za koje znaju da neće moći platiti u novcu, već samo u nekakvoj drugoj robi. U privredi dolazi do pojave da svatko svakom nešto duguje, svi međusobno prebijaju svoja potraživanja, a novcem se plaća samo [[porez]]i bar dio plaće. Ovakvo stanje može funkcionirati dok većina poduzeća koja posluju s dobiti, mogu osigurati novac za porez i plaću. Kad i najbolja poduzeća dođu u blokadu žiroračuna ovakav sustav se raspada, poduzeća prestaju prodavati onima koji ne plaćaju, smanjuju proizvodnju te otpuštaju višak radnika. Rezultat je nagla deflacija i recesija.

Monetarne vlasti u ovakvim situacijama često ne znaju ispravno reagirati, najčešće zato što institucije koje statistički prate kretanje cijena, daju krivu sliku stanja u privredi. U prikrivenim deflacijskim krizama obično rastu monopolske cijene (zbog želje monopolista da nadoknade gubitke nenaplativih i otpisanih potraživanja), i cijene osnovnih životnih potrepština (Giffinov paradoks - zbog nemogućnosti stanovništva da kupuje supstitute više kvalitete), a istovremeno padaju cijene nekretnina, poljoprivrednih sirovina i proizvoda, industrijskih sirovina i proizvoda, [[dionice|dionica]] i sl. Zbog rasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda, monetarne vlasti vide inflaciju pa vode antiinflacijsku politiku, čime krizu samo pojačavaju. Da bi se to spriječilo, cijene bi trebalo posebno pratiti po kategorijama:

Čim cijene ostalih vrsta roba počnu padati emisijska banka bi morala iz [[primarna emisija|primarne emisije]] povećati količinu novca ([[kredit|kredita]]) u sektorima gdje cijene padaju. Istovremeno bi institucije robnih rezervi trebale povećati narudžbe roba kojima cijene padaju, a na skladištima smanjiti količine onih roba kojima cijene rastu.