Ladislav Pejačević: razlika između inačica

Po naredbi ugarskog ministra financija Saparija ravnatelj Financijalnog ravnateljstva u Zagrebu Antun David (inače rođeni [[Mađar]]) na financijskim uredima u Zagrebu skinuo je hrvatske natpise, a umjesto njih postavljeni su grbovi s [[hrvatski]]m i [[mađarski]]m natpisom, a da prethodno o tome nije obaviješten ban. Radi toga su se Zagrepčani 15. kolovoza 1883. pobunili te poskidali nove grbove. Zastupnici svih političkih stranaka u Hrvatskoj smatrali su dvojezične grbove povredom članka 57. [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]], budući da je hrvatski jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bio službeni jezik i za tijela zajedničke uprave. Najugledniji članovi [[Narodna stranka|Narodne stranke]] sastali su se u Zagrebu na konferenciju, zaključivši da neće podupirati niti jednu vladu, koja bi odstupila od članka 57. Nagodbe. Ban Pejačević i hrvatski ministar [[Koloman Bedeković]] pošli su u Beč u ministarskom savjetu dokazivati protuzakonitost Davidova čina. Međutim, buknuli su ozbiljni nemiri u Zagorju i u bivšoj banskoj Krajini. Uza sve to Ministarsko vijeće zaključilo je da će se dvojezični grbovi postaviti u Zagrebu kako bi se time time spasio povrijeđeni ugled državne vlasti. Radi toga zaključka podnio je ban Pejačević 24. kolovoza ostavku, koju je kralj [[4. rujna]] prihvatio. Ugarski premijer Tisza tražio je od ministarskog vijeća uvođenje komesarijata, pa je za kraljevskog komesara imenovan general [[Hermann Ramberg|H. Ramberg]], sa zadatkom gušenja nacionalnog pokreta. Iako je vojska ugušila bunu, premijer je uvidio da ne može ostvariti ciljeve ugarske vlade, stoga su vraćeni grbovi bez natpisa, tzv. ''nijemi grbovi''. Banom će potom postati [[Károly Khuen-Héderváry]].