Razlika između inačica stranice »Sanja Iveković«

Dodana 104 bajta ,  prije 9 godina
bez sažetka
(Nova stranica: '''Sanja Iveković''' (1949.), hrvatska umjetnica. Feministički obrat u povijesti umjetnosti se bilježi 70ih godina 20. stoljeća, a među prvim hrvatskim umjetnicama koje se ...)
 
U radu ''Dvostruki život'' Iveković se bavi medijskog reprezentacijom nove jugoslavenske žene. Pojedina slika je sastavljena od dva prikaza, na jednoj strani je fotografija iz umjetničina života u različitim vremenskim razdobljima, do 1953. do 1976., a na drugoj strani su suprotstavljene fotografije fotomodela i manekenki preuzete iz modnih časopisa (''Amica, Anna Bella, Brigitte, Duga, Elle, Grazia, Marie Claire'' i ''Svijet''). Rad se temelji na suprotstavljanju privatnih i javnih slika koje su spajane na temelju sličnosti u pozama, situacijama i lokacijama. Na svakoj od slika autorica je zabilježila izvor iz kojeg je preuzeta fotografija, datum i kontekst u kojem je snimljena pojedina fotografija iz privatnog života. Usporedba i suprotstavljanje tih fotografija ukazuju na „jezovitu“ sličnost i nalikovanje na koje je naišla tijekom pregledavanja svojih privatnih fotografija otkrivši analogiju s fotografijama modnih časopisa.
===== Struktura =====
''Struktura'' (1975. –76./2011.) Stopostotni želatinozni srebrni tisak s rukopisnim tekstom umjetnice, 18 x 12,7 cm, ukupna dimenzija: 200 x 150 cm. Vlasništvo umjetnice.
 
Rad ''Struktura'' također, kao i većina Ivekovićkinih radova istražuje socio-ideološki utjecaj masovnih medija. Ovaj rad se sastoji od 10 novinskih fotografija žena, različitih dobnih i klasnih skupina, koje su potom umnožene 10 puta i složene u formu rešetke. Svaka od 10 fotografija u prvome redu ima različito napisan naslov ili opis preuzet iz novina. U sljedećim redovima opisi su preraspodijeljeni i dobivene su nove kombinacije slike i opisa, tako da je svaka od 10 fotografija dana u 10 različitih semantičkih konteksta. Ovakvim postupkom autorica je uspjela dekonstriurati standardni format medijskog oglašavanja – slika s tekstom, te tako ukazati na banalnost medijskog jezika koji se koristi u pojednostavljivanju kompleksnosti ženske osobnosti. (Npr. fotografija Anne, Engleske princeze, prikazana je s tekstom “Tražio utjehu u konjskim utrkama i noćnog života", fotografija Patty Hearst s naslovom „Iščekivala svoj magistarski povratak“, fotografija neidentificirane žene s natpisom „Pogubljena u Bubnju 1944.“, fotografija jugoslavenske glumice Bebe Lončar s natpisom „Naučila kako biti fotogenična“ i fotografija Ellen Stewart, utemeljiteljica eksperimentalnog kazališta La MaMa s natpisom „Napokon našla vremena skratiti hlače“.
 
===== Moj ožiljak. Moj potpis (Djevojke) =====
''Moj ožiljak. Moj potpis (Djevojke)'' (1976.) Ruž na listu časopisa, 10 1/4 x 9 1/16" (26 x 23 cm). Vlasništvo autorice.
 
Iveković je u ovome radu analizira strukture moći i klišeiziranje rodne zastupljenosti. Riječ je o seriji novinskih oglasa u koje je umjetnica intervenirala na način da je na slikovne i tekstualne oglase ostavljala otisak usnica namazanih ružem. Ovom skupinom radova Sanja Iveković daje anti-institucionalnu kritiku svijeta umjetnosti i potrošačke kulture.
 
===== Papirnate žene =====
''Papirnate žene'' (1976. – 1977.) Serija od 12 istrgnutih novinskih oglasa, veličina: 30,3 x 21,7 cm. Vlasništvo: MACBA Collection. Fundació Museu d’Art Contemporani de Barcelona.
1976. Sanja Iveković započinje u svojim radovima nasilno mijenjati reklame u namjeri da ukaže na antitezu zavodljivog sjaja visoke mode. Jedan takav rad upravo je ''Papirnata žena'', koji se sastoji od niza otrgnutih oglasa iz modnih časopisa, s prikazanim prelijepim manekenkama, koje su na neki način nagrđene, izbrisane, rastrgane, izrezane na komadiće, izgrebene ili perforirane, tako da svaka slika nosi taktilni dokaz umjetničine intervencije. U ovome radu Iveković, činom intervencije u modne oglase, ukazuje na nasilje koje vreba iza ljepote nuđene u modnim časopisima.
 
===== Make Up-Make Down =====
''Make Up—Make Down'' (1978.) Video (kolor, zvuk, trajanje: 5,14 min.) Vlasništvo: The Museum of Modern Art, New York. Gift of Jerry I. Speyer and Katherine G. Farley, Anna Marie and Robert F. Shapiro, Marie-Josée and Henry R. Kravis, and Committee on Media and Performance Art Funds.
Poništavanje i demistificiranje klišeiziranih pojmova ljepote učestalo je u umjetničkoj praksi Sanje Iveković i time autorica ukazuje na politiku rodne zastupljenosti u potrošačkom društvu. Tom temo se bavi i u radu ''Make up-Make Down''. U videu autorica izvodi poznatu rutinu šminkanja, neuobičajeno sporim ritmom, pretvarajući običnu radnju u fetišistički ritual. U videu su prikazani dekolte i ruke u krupnom planu dok umjetnica izvodi intimne, senzualne kretnje u procesu šminkanja - otvaranje i zatvaranje korektora za oči, otvaranje ruž za usne - gore i dolje, igranje s maskarom i prelaženje prstom preko vrha olovke za oči. Lice umjetnice je cijelo vrijeme izvan kadra, svjestan i namjeran čin koji je kritičar Tom Holert povezao s krizom subjektivnosti. Bit rada Make up-Make Down, kao i drugih ranih eksperimenata u video radovima Sanje Iveković, jest nerealno izražena vizija ženstvenosti u društvu - savršena slika dizajnirana u skladu s trendovima, ikonama i modnom industrijom koja se nudi na stranicama modnih ženskih časopisa i na televiziji.
 
===== Triangl-Trokut =====
''Triangl-Trokut'' (1979.) Performans, trajanje: 18 min. (Četiri fotografije s tekstom, veličina: 30,5 x 40,4 cm).
 
10. svibnja 1979. Sanja Iveković je sudjelovali u činu političkog prkosa, kada je izvela rad Trokut na balkonu svoga stana u Savskoj ulici, za vrijeme jednog službenih posjeta Josipa Broza Tita Zagrebu. Tijekom svečane povorke, umjetnica je izašla na balkon svoga stana, odjevena u američku T-shirt majicu, koji je gledao na ulicu kojom je polagano napredovala predsjednička povorka automobila. Umjetnica je sjedila na stolcu s čašom viskija Ballantine, cigaretama i s nekoliko stranih knjiga položenih na stoliću. Sanja Iveković je sjela na sjedalicu i počela čitati knjigu Toma Bottomorea Elite i društva, iz 1964., sociološku studiju o snazi odnosa u modernom društvu. Tijekom čitanja je izvodila radnje koje su podsjećale na masturbiranje. Cijeli performans umjetnica je izvela sa spoznajom da je promatraju agenti komunističkih tajnih policija, koji su bili raspoređeni na vrhu hotela Intercontinental preko puta njezinog stana. Ovaj performans je trajao 18 minuta, i završen je kada je policija zazvonila na umjetničina vrata stana i naredila joj da prekine svoje aktivnosti. Sanja Iveković ovim radom nudi kritiku muškog kulta vođe i njegovog sovjetskog sustava političkog nadzora ukazujući na to kako se privatnu seksualnu akciju može interpretirati kao javnu prijetnju totalitarističkoj državi. Također i ovim radom ukazuje na odnos ženskog subjekta i njenog identiteta, spolnog, rodnog i subverzije u odnosu na muški poredak koji se događa svuda oko nas.
 
===== Čekajući revoluciju (Alisa) =====
''Čekajući revoluciju (Alisa)'' (1982.) Olovka na papiru, veličina: 29 x 21 cm. Vlasništvo autorice.
''Čekajući revoluciju (Alisa)'' je serija od sedam skica u kojima djevojčica iz kadra u kadar gleda kako žaba mijenja boju željno iščekujući promjenu. Ovaj rad karakterizira oštra politička satira državnog i patrijarhalnog poretka ali i progovara o načinima pasivnog promatranja vojnog ekshibicionizma: djevojka gleda žabu koja bi trebala pokrenuti revoluciju, događaj jednako vjerojatan kao i bajka.
 
===== Osobni rezovi =====
''Osobni rezovi'' (1982.) Video (c/b i u boji, zvuk, trajanje: 3,35 min. The Museum of Modern Art, New York. Gift of Jerry I. Speyer and Katherine G. Farley, Anna Marie and Robert F. Shapiro, Marie-Josée and Henry R. Kravis, and Committee on Media and Performance Art Funds.
 
Godine 1982. na jugoslavenskoj nacionalnoj televiziji, na kanalu TV Zagreba, u emisiji 3, 2, 1 - Akcija! predstavljen je video rad Sanje Iveković pod nazivom ''Osobni rezovi''. U ovome radu autorica se postavlja ispred kamere s navučenom prozirnom crnom čarapom preko glave. Koristeći škare ona zarezuje rupe na navučenoj čarapi otkrivajući jedan po jedan dio lica. Svaki rez je popraćen kratkom snimkom preuzetom iz televizijskog programa o povijesti Jugoslavije, korišten nedugo nakon Titove smrti, u 1980. Nizanjem snimki naizmjence s prizorima zarezivanja čarape, Iveković na kraju rada potpuno razotkriva svoje lice. Ovim video radom umjetnica je sugerirala nagomilavanje nacionalne propagande u javnim medijima - masovnih mitinga, javnih istupa maršala Tita i podizanje spomenika, kojima se promiče socijalistički način života te tako dokazuje da su povijesni događaji neodvojivi od osobnih i pojedinačnih. Osobni rezovi je rad osmišljen po uzoru na televizijske dokumentarce, ali formalno i konceptualno potkopava službenu sliku povijesti, odnosno predstavlja povijest kao isprekidani zapis, a ne kao linearnu naraciju. Iveković infiltrira medijski prostor i ometa službenu priču, rekonstruira je, koristeći rez kao lajtmotiv i kao podsjetnik na strategiju montažiranja i prekrojavanja povijesti.
===== Praksa čini majstora =====
''Praksa čini majstora'' (1982./2009.) Performans, trajanje: 16,38 min. Vlasništvo: The Museum of Modern Art, New York. Darovano: Jerry I. Speyer and Katherine G. Farley, Anna Marie and Robert F. Shapiro, Marie-Josée and Henry R. Kravis, and Committee on Media and Performance Art Funds.
Sanja Iveković je prvi put izvela rad ''Praksa čini majstora'' 1982. u Künstlerhaus Bethanien u Berlinu. Video koji je dokumentirao taj performans prikazuje umjetnicu na pozornici obučenu u crnu večernju haljinu dok joj je glava prekrivena bijelom plastičnom vrećicom. Performans započinje u trenutku kada se njezino tijelo nasilno počinje tresti i ona pada na tlo. Nakon nepokretnog ležanja nekoliko sekundi umjetnica ustaje. Nekoliko sekundi kasnije ona posrne, ponovno padne i neko vrijeme leži na pozornici raširenih nogu. Taj čin ustajanja i padanja umjetnica u svojem radu ponavlja nekoliko puta, dok se za svo vrijeme trajanja reflektor uključuje i isključuje u pravilnom ritmu. Tijekom trajanja performansa u pozadini se čuje senzualna pjesma Marilyn Monroe, iz filma ''Bus Stop'' (1956.). Nakon određenog vremena pjesma se postupno usporava dok ženski glas postaje neprepoznatljiv. Rezultat je narušena trešnja oružja i drugih strojeva iz različitih video igara, koje je umjetnica zabilježila i dodala u video snimku performansa u New Yorku 2009. godine.
===== Gen XX. =====
''Gen XX''. (1997.–2001.) Serija od 6 printeva u boji, veličina: 100 x 70 cm. Vlasništvo umjetnice.
 
Gen XX. je politički provokativan rad koji je utjecao na mlađu generaciju hrvatskih umjetnika i povjesničara umjetnosti . Riječ je o seriji radova predstavljenih u formi reklamnih oglasa preuzetih iz tiskanih medija. Na fotografskim reprodukcijama su portreti ženskih vrhunskih foto-modela s kojih su skinuti komercijalni sadržaji i potpisani imenima i kratkim podacima o smrti antifašističkih narodnih junakinja: Dragica Cončar, Nada Dimić, Ljubica Gerovac, sestre Balković, Anka Butorac i Nera Šafarič (u grafičkom izgledu logotipa) Rad je izvorno objavljen u hrvatskim časopisima kao što su ''Arkzin'', ''Zaposlena'', ''Frakcija'', ''Kontura'' te ''Kruh i ruže''. Ove žene su bile nacionalne socijalističke junakinje, ali su u postkomunističkom vremenu njihove priče pale u zaborav. Ovakvim kontekstualiziranjem njihova imena i podatka o pogubljenju, Sanja Iveković je problematizirala prešućivano antifašističko naslijeđe odnosno nevidljivost žena, narodnih heroina u povijesti i u svijesti današnjeg društva.
===== Ženska kuća (Sunčane naočale) =====
''Ženska kuća'' ''(Sunčane naočale)''. (2002. – danas). Serija od 16 printeva, veličina: 140 x 100 cm. Vlasništvo umjetnice.
''Ženska kuća (sunčane naočale)'' je rad u kojem je naglašen feminističko-politički diskurs, a koji se fokusira na pitanja društvenog nepoštivanje i rodnog nasilja prisutnog u postkomunističkoj Hrvatskoj. Jednako kao i većina radova i ovaj je izveden korištenjem novinskih oglasa, u ovome slučaju onih koji se odnose na dobro poznate marke sunčanih naočala u koje je autorica ubacila kratke tekstove o životnim uvjetima ispaćenih žena. Rad je prvi put predstavljen u obliku plakata i oglasa u časopisima i prikazan, osim u Hrvatskoj u Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Poljskoj, Srbiji, Tajlandu i Turskoj, a svaki put autorica je naglasila nejednakosti specifične za zemlju izložbe.
===== Rohrbach Living Memorial =====
''Rohrbach Living Memorial'' (2005.) Instalacija s video projekcijom (boja, zvuk, trajanje: 22,22 min.) i fotografski otisak na pleksiglasu, veličina: 15 x 21 cm. Vlasništvo umjetnice.
 
Godine 2005. Iveković kreira ''Rohrbach živi spomenik'', rad kojim je promijenila poimanje tipologije spomenika, od trajnog spomenika do privremenog i izvedbenog rada. U suradnji s Austrijskom ženskom organizacijom Frauentreffpunkt Iveković je pozvala građane malog grada Rohrbacha da izvedu živi spomenik žrtvama holokausta. Performans se temeljio na fotografiji iz 1940-ih, koja je prikazivala deportiranje Roma i Sinta u koncentracijski logor. Performans je izveden zahvaljujući građanima Rohrbacha, koji su se okupili na javnom gradskom trgu u ranim jutarnjim satima i stajali u tišini do podneva. Ovo tiho razmišljanje o genocidu iz perspektive žrtava je dokumentirano u video radu i knjizi intervjua sa sudionicima performansa koji su dali svoje izjave o razlozima sudjelovanja u projektu. Rad Rohrbach Living Memorial značajan je jer se na jedinstven način suprotstavlja neponovljivoj prošlost kroz proces aktivne komemoracije, a ne memorializacije.
===== Rosa Luxemburg =====
''Rosa Luxemburg'' (1998.)
''Lady Rosa Luxemburg'' je najupečatljiviji javni umjetnički projekt Sanje Iveković. Tim radom Iveković propituje svrhu i ulogu javnog spomenika otvarajući pitanje konvencije društvenog sjećanja i pravde za žene. Rad predstavlja studiju o tradiciji spomeničke memorije i konvencija vezanih uz njihove oblike. Dokumentacija o podizanju ovoga spomenika, javno mnijenje i kontroverze uz njegovo postavljanje postala je dio značenja ovoga spomenika.
Godine 1998. Umjetnica je pozvana na sudjelovanje u Manifesti i Bijenalu suvremene umjetnosti u Luksemburgu. Za svoje sudjelovanje predložila je građansku intervenciju, pod nazivom ''Trudna memorija'', koja je pretpostavljala uklanjanje pozlaćenog, neoklasičnog kipa Nike (alegorijskog ženskog lika pobjede), ratni spomenik poznat i kao ''Gëlle Fra'' (Zlatna dama). Skulptura žene bila predviđena za uklanjanje s vrha obeliska na Ustavnom trgu, u središtu glavnog grada, i postavljena na mjestu sklonište za zlostavljane žene. Tada je prijedlog Sanje Iveković bio smatran previše kontroverzan i ostao neostvaren. Tri godine kasnije umjetnica je pozvana da realizira svoj prvotni prijedlog kao dio izložbe u organizaciji ''Casino Luksemburg'' i ''Musée d'Histoire de la Ville de Luksemburg''. Tada je stvorena ''Lady Rosa Luksemburgu'', replika ''Gëlle Fra'' u prirodnoj veličini. Skulptura je postavljena blizu izvornika, s tri intervencije: novi spomenik je posvećen marksističkoj filozofkinji i aktivistici Rosi Luxemburg, koji je pogubljena 1919. u Njemačkoj zbog svojih radikalnih političkih ideja; prvotna Nika je pretvorena u trudnicu; originalna komemorativna ploča u čast muškog junaštvo je zamijenjena s tekstovima na francuskom, njemačkom, i engleskom jeziku: "LA RÉSISTANCE, LA JUSTICE, LA LIBERTÉ, L’INDÉPENDENCE" (otpor, pravda, sloboda, nezavisnost) "KITSCH, KULTUR, KAPITAL, KUNST" (kič, kultura, kapital, umjetnost) i "WHORE, BITCH, MADONNA, VIRGIN.” (kurva, drolja, madona, djevica). Sanja Iveković je ovaj rad realizirala i osmislila temeljeći ga na istraživanjima o povijesti pokreta otpora u Luxemburgu tijekom drugog svjetskog rata. Premda su žene odigrale značajnu ulogu njihova je borba ostala izvan službene povijesti, te su one zastupljeni samo kao simboličke nositeljice nacionalne povijesti, kao idealizirane i alegorijske figure, kao što je Nika. Sanja Iveković je ovim radom vratila ženski lik na njeno zasluženo povijesno mjesto. Projekt Lady Rosa Luksemburg izazvao je žestoke rasprave u novinskim člancima, u televizijskim emisijama, te Internetskim diskusijama.
 
===== Turkish Report '09. =====
''Turkish Report '09.'' (2009.) Rad je izveden kao akcija razbacanih zgužvanih papira jarkocrvene boje, po podu galerije, na kojima je tiskan izvještaj 27 nevladinih organizacija o aktualnom statusu žena u Turskoj.
===== Ona prava (Biseri revolucije) =====
''Ona prava (Biseri revolucije)'' (2010.) 10 printeva, veličina: 112 x 112 cm. Vlasništvo umjetnice.
 
http://www.nacional.hr/clanak/13121/sanja-ivekovic-zvijezda-ovogodisnjeg-kassela
 
[[Kategorija:Umjetnost]]
[[Kategorija:Aktivizam]]
[[Kategorija:Feminizam]]
117

uređivanja