Razlika između inačica stranice »Umjetnički aktivizam u Hrvatskoj (1990. - 2010.)«

bez sažetka
 
=== Razvoj umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj ===
Duh šezdesetosme i njegova radikalna kritika društvenih odnosa, preko tradicije angažirane umjetnosti, kada se težište prebacuje s estetskih na etičke aspekte umjetničkih djela, koja je u Hrvatskoj od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća živjela s umjetnicima i grupama koje se danas navodi pod imenom ''Nova umjetnička praksa'' (poput Grupe šestorice, Borisa Bućana, Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, [[Sanja Iveković|Sanje Iveković]], Dalibora Martinisa, Dejana Jokanovića, Jagode Kaloper i dr.) te s feministički motiviranim umjetničkim praksama (prije svega s umjetnicama kao što su [[Sanja Iveković]] i Vlasta Delimar) važan je i djelotvoran i u umjetničkom aktivizmu od 1990. do danas. Neka obilježja ''Nove umjetničke prakse'', poput kontekstualiziranja svakodnevice<ref name="svakodnevnice">kontekstualizirana, odnosno sagledana unutar društveno-političkih struktura i ekonomskog sistema, naturaliziranih i represivnih normativnih vrijednosti koje se podvrgava kritici</ref> , izazivanja reakcija javnosti, netrajnosti<ref name="netrajnosti">Davor Matičević u članku Zagrebački krug (u Dokumenti 3-6, Nova umjetnička praksa 1966.-1978., uredio Marijan Susovski) govori o akcijama „gdje nakon izvedbe original više ne postoji a dokumentacija ga djelomično nadoknađuje“ (str. 24).,</ref>nekonvencionalnih mjesta izlaganja (za aktivističku umjetnost gotovo uvijek je to javni prostor!), itd. obilježja su i umjetničkog aktivizma.
 
Od godine 1990. do 2010. u lokalnom kontekstu moglo bi se govoriti o dva smjera kojima teče umjetnički aktivizam. Prvi, dugotrajniji, jest onaj vezan uz feminizam. 70-ih godina 20. stoljeća sa Sanjom Iveković i Vlastom Delimar bio je temeljen na prokazivanju i raskidu s tabuima i stereotipima vezanima uz žensko tijelo i njihovim kodifikacijama u ulogama i očekivanjima od strane patrijarhalnog društva. Kasnije se razvijao onako kako se razvijala feministička teorija i njena recepcija kod nas (što znači, ukratko, od kritike patrijarhalnog diskurza, tj. muške hegemonije nad svakodnevnim diskurzom, preko Judith Butler i destabilizacije identiteta potom nastavljajući se dalje putem kritike pretpostavljenih spoznajno – teorijskih „istina“ koji nisu niti van-povijesne niti pred-kulturne pa nazad do Foucaulta i njegove kritike odnosa moći bez kojeg se danas ne može kritički govoriti o rodnim, klasnim i rasnim identitetima). Drugi smjer umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj bio bi onaj strogo vezan uz društveno – političku stvarnost. Nakon akcije ''Knjiga i društvo 22%'' 1998. godine, veliki se broj umjetnika ([[Mladen Stilinović]], [[Tomislav Gotovac]], [[Sanja Iveković]], [[Siniša Labrović]], [[Igor Grubić]], [[Slaven Tolj]], [[Andreja Kulunčić]], [[Kristina Leko]], [[Sonja Gašperov]], [[Ksenija Turčić]], [[Sandra Sterle]], [[Nemanja Cvijanović]], [[Rafaela Dražić]], [[Marko Marković]], da navedemo samo neke) sa svojim radovima direktno referira na veliku količinu problema društva u kojem živi.
117

uređivanja