Antigona: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Uklonjen cjelokupni sadržaj stranice
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
Antigona (Ἀντιγόνη) Sofoklova je tragedija iz 5. stoljeća pr. Kr.. Podijeljena je u sedam činova, a radnja je smještena u antičkom gradu Tebi, u nemirno vrijeme vladavine kralja Kreonta, vrijeme sukoba. (Tukidid opisuje: otac je radio o glavi sinu, sin ocu, brat bratu.)
Glavna tema u Antigoni nošenje je pojedinca s boli i patnjom, uzrokovanom kada se netko (Kreont) uporno protivi božjim propisima ili željama i odbija pustiti sudbinu okolnostima, što dovodi do bolnog (Kreontovog) otkrivanja istine i na kraju do osvete njegovom ponašanju. Iz toga izvlačimo pouku da se ne treba protiviti sudbini i raditi protiv morala.
Antigona je kćer Edipa i njegove majke te djevojka Kreontova sina Hemona. Ona predstavlja tragičnog junaka, koji se bori za pravdu i moralne zakone. Njezina dva brata Polinik i Eteoklo sukobili su se u ratu i poginuli. Ona je pokopala Polinika, iako je kralj Kreont naredio da ne smije biti pokopan (zbog njegova povoda vojske na Tebu). Ona nije marila ni za Polinikov čin, a niti za kraljev proglas, te je postupila po božjem (etičnom) zakonu. Njezina zla sudbina samo je nastavak loših događaja u njenoj obitelji, koji počinju s ocem Edipom. Ona je posrednik sukoba božjeg i ljudskog. Unatoč smrtnoj presudi, ne kaje se zbog svoga čina, a svojim idealima ostaje vjerna do kraja.
Kreont je tebanski kralj, tiranin, koji je dao proglas zabrane pokopa Polinika te osuđuje Antigonu i Izmenu na smrt. Ne popušta u svojoj odluci iako ga mnogi odgovaraju i predviđaju zlo. Kada na kraju uviđa svoju grubu pogrešku, pokušava se iskupiti, no stvari su već krenule u krivom smjeru te mu žena i sin počine samoubojstvo. On je također dosljedan svojim idealima, tvrdoglav, ali dobar kralj koji je svojom hrabrošću i upornošću došao na čelo Tebe.
Izmena, Antigonina sestra, kćer Edipa i Jokaste, nije željela pokopati Polinika te odgovara Antigonu od toga. Kada dolazi kod kralja, iz straha od smrti plače, no želi podijeliti krivnju s Antigonom iako nije kriva. Kreont je unatoč svemu stavlja u tamnicu da dijeli (sudbinu) presudu s Antigonom. Ona se ne bori ni za božanske zakone, etiku, niti za državne zakone. Nema hrabrosti, te si ne želi praviti nikakve probleme zbog umrlog brata i njegovih prava.
Hemon je Kreontov sin i Antigonin vjerenik. Jako ga pogađa očevo nerazumijevanje te počinjava samoubojstvo u mržnji prema ocu i tuzi prema Antigoni. Euridika, žena Kreontova, majka Hemona, počinjava samoubojstvo nakon spoznaje o Hemonovoj smrti.
Tiresija je mudar prorok, koji je mnogo puta pomogao Kreontu, pokušava ga odgovoriti od presude te mu proriče smrt. Kreont se zbog njegovog proroštva dvoumi, no ne posustaje u naumu.
Zbor čine tebanski starješine, čija starost (kojom ih Sofoklo često opisuje) predstavlja mudrost i iskustvo. On (neutralno, sa strane) komentira događaje, daje savjete likovima, razgovara s njima te opisuje prošle događaje.
Bilješke o piscu:
Sofoklo se rodio oko 496. godine p.K. a umro je 406. g. p.K.
Napisao je 123 drame, a od njih se sačuvalo samo 7 i to:
Antigona, Kralj Edip, Filoklet, Elektra, Edip na Kolonu i Trahinjanke.
Bogovi ga kao pisca nisu zanimali, iako je bio religiozan tradicionalista.
Istinu o životu tražio je u ljudima i međuljudskim odnosima.
Sofoklo je pojačao dramsku radnju tako što je uveo 3. glumca.
Vrsta djela:
Drama, tragedija
Mjesto radnje:
Teba
Vrijeme radnje:
V. stoljeće
Tema:
Sukobljavanje Božjih i ljudskih zakona
Kratki sadržaj:
Prvi čin
Poslije smrti Polinika i Eteokla, koji su poginuli u međusobnom sukobu,
vlast u Tebi preuzima njihov ujak Kreont. On je zabranio da se Polinikovo
tijelo pokopa, jer je Polinik izdao domovinu, borio se protiv nje.
Onaj tko prekrši tu zapovijed bit će kažnjen, i to smrću.
Drugi čin
Dolazi stražar i donosi lošu vijest da je netko prekršio zapovijed
i pokopao Polinika. Stražar dovodi krivca za to djelo, Antigonu.
Treći čin
Kreont ju zbog tog čina osuđuje na smrt. Kreont i Antigona se
suprostavljaju jedno drugom u nepomirljivom sukobu.
Antigona objašnjava za što se ona bori, za Božji zakon, ali moć je na
strani novog vladara i Antigona mora umrijeti s Ismenom, sestrom,
koja joj se sad pridružila.
Četvrti čin
Antigonin zaručnik, Hemon, traži od oca Kreonta milost za Antigonu.
Sva ta Hemonova preklinjanja nisu uspjela. Antigonu će za kaznu živu
pokopati.
Peti čin
Tu počinje njezina tužaljka. Ona zajedno sa zborom oplakuje svoj život,
kojem je uskraćena udaja. Antigona završava tužaljku sažeto,
obrazloženim opravdanjem.
Šesti čin
Tiresije, prorok, dolazi i objavljuje da je Kreont zabranjujući
sahranu, okaljao sebe i svoj grad. Ali i tada Kreont odbija da odstupi.
Jedino pred prijetnjom nesreće on žurno, ali uzaludno mijenja odluku
da Antigonu oslobodi.
Sedmi čin
Hemon dolazi u zatvor, nalazi Antigonu mrtvu i sam se ubija.
Euridika, Kreontova žena, umire čim je saznala za sinovo samoubojstvo.
I tako Kreont ostaje sam kao puka sjena.
Analiza likova:
Antigona
Vrlo hrabra, odgovorna, ali ipak i osjetljiva i vrlo ranjiva. Izuzetna osoba
koja i danas može poslužiti kao primjer ljudske savjesti i odgovornosti.
Kreont
Okrutan čovjek koji zastupa samo zakon bez obzira na osjećaje i
ljudskost.
Hemon
Sin Kreontov, koji je bio razapet između ljubavi prema Antigoni i štovanja
prema ocu. Ali ljubav je nadvladala štovanje.
3. Katarza je grčka riječ i znači očišćenje. Njezina upotreba u grčkoj filozofiji i umjetnosti znači očišćenje duše od osjetnosti ili pak oslobođenje od negativnih osjećaja. U suvremenoj psihoanalizi i psihoterapiji katarza znači vraćanje ka svijesti, posvješćivanje neugodnih osjećaja koji djeluju iz podsvijesti. Svjesno proživljavanje osjećaja koji su potisnuti u podsvijest psihoterapeutskim postupkom bolesnika oslobađa od neuroza.
Zacijelo će se postaviti pitanje u kakvoj je svezi duhovna katarza i zavičaj. Zavičajnost je također osjećaj koji se može potisnuti i otkloniti od svijesti, pa se on vraća u neurotičnoj formi.
Tragedija (grč. τραγῳδία) je vrsta drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju - ishod je tragičan. Nastala je u antičkoj Grčkoj.
Sama riječ dolazi od grčkih riječi τράγος jarac i ᾠδή pjesma. Nije u potpunosti jasno zašto je taj oblik drame prozvan "jarčevom pjesmom". Moguće je da su prvi izvođači bili ogrnuti jarčevom kožom ili pak jarca dobivali kao nagradu ili plaću za svoju izvedbu. Možda je naziv povezan sa žrtvom koja se prinosila u vrijeme festivala tragedije i "tragičnim" zvukom koji je jarac proizvodio prilikom žrtvovanja.
Prema grčkom filozofu Aristotelu, temeljna uloga tragedije je katarza, odnosno osjećaj sažaljenja kojeg tragedija mora izazvati kod gledatelja. Dakle, tragedija mora produbiti gledateljeve moralne svjetonazore i u njemu potaknuti osjećajnost, te na taj način pročistiti njegovu dušu (grč. κάθαρσις pročišćenje).
Obilježja tragedije [uredi]
 Tragički junak* je središnji lik tragedije, koji stradava ne zbog vlastite krivnje, nego zbog sudbine koja mu je donijela nesreću (bez krivice kriv).
 Tragični sukob je sukob tragičnog junaka s ostalim likovima koji imaju različita uvjerenja od njegovih.
 Tragična krivnja je krivica zbog koje tragični junak trpi.
 Tragični završetak je krajnji rasplet tragedije u kojemu junak teško stradava: ubijaju ga ili se pak sam ubija, biva prognan i sl.
 Uzvišeni stil je ton kojim je pisana tragedija, specifičan po svojoj uzvišenosti, kojoj je uloga radnju tragedije učiniti još dramatičnijom.
 Katarza* je vrsta moralnoga, duhovnoga i psihološkoga pročišćenja koje gledaoca dovodi u stanje duševnoga mira. Nastaje u trenutku kada glavni junak spoznaje istinu ili shvati počinjenu grešku zbog koje mora da strada.To u gledaocu izaziva patnju i sažaljenje, ali i razmišljanje o uzrocima koji su junaka doveli do tragičnog kraja.
Razvoj tragedije [uredi]
Tragedija se razvila iz ditiramba, odnosno zborske lirske pjesme posvećene bogu Dionisu. U 6. stoljeću p. n. e. došlo je do izdvajanja korovođe (korifeja) iz ditirampskog zbora i stvaranja dijaloga između njega i ostatka zbora. Time je pjesma dobila narativni karakter, a korifej i zbor su počeli predstavljati određene likove, što je bila prekretnica u nastajanju tragedije od ditiramba. Drži se da je korifeja od ostatka zbora odvojio Tespis, iako neki teoretičari ističu Ariona. U početku tragedija je imala samo jednog glumca koji je vodio dijalog sa zborom. Eshil protagonistu, odnosno prvom glumcu (grč. πρῶτος prvi) pridružuje i drugog, odnosno deuteragonista (grč. δεύτερος drugi), a Sofoklo i trećeg glumca ili tritagonista (grč. τρίτος treći). To se odnosi na broj glumaca koji se trenutno nalaze na pozornici, a ne na ukupan broj glumaca u tragediji kojih je moglo biti puno više.
Egipatska mitologija se zasniva na totemizmu - vjerovanju u svete životinje. Karakteriziraju je božanstva s ljudskim tijelom i glavom životinje, s tim da postoje iznimke. Jedna od glavnih dijelova religije drevnog Egipta jeste vjerovanje u zagrobni život, čemu svjedoči velik broj pronađenih grobnica, među kojima supiramide najveće, zatim velik broj mumija, statua, ali i brojna božanstva povezana sa zagrobnim životom. Većina bogova ima ankh, sveti znak života.
Egipćani su se klanjali bogovima, štovali ih i prinosili im žrtve. Smatrali su ih gospodarima svijeta. Vjerovali su u tisuće bogova. Tako je bilo uvijek, osim za razdoblja Amarne. Po naredbi faraona Ekhnatona, hramovi su zatvoreni, a izgrađen je novi grad - Amarna. U Amarni su štovali Atona - Sunčev disk. Prikazima starih bogova uništavana su lica. Za vrijeme invazija Grka, Thoth je povezivan sa Hermesom. Tijekom vladavine Rimljana, uvedeno je kršćanstvo, te su hramovi zatvoreni. Izdana je naredba da se zabrani štovanje poganskih bogova. Tada je Egipat preživio sve, osim gubitka svojih bogova.
Komedija
Komedija (od lat. comoedia ← od grč. kōmōidía) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane.
Komedija se, kao i tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana.
Tematiku i likove uzima iz svakodnevnog života. Završava pobjedom razumnog principa u životu, tj. pobjeđuje razum, pravda i poštenje.
 Antigona - Edipova kći, Izmenina sestra
 Izmena - Edipova kći, Antigonina sestra
 Kreont - njihov ujak, tebanski kralj
 Tiresija - prorok
 Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik
 Euridika - Kreontova žena
 Stražar
 Glasnici
 Zbor
 Za nemogućim ne valja posizati. (Izmena)
 Ne voli nitko loših vijesti glasnika. (Stražar)
 Kod zimske bujice drveće - vidjet ćeš / Što njoj popušta, grane sebi očuva. / A opre l' joj se, s korijenom ga iščupa. (Hemon)
 Čovjek najviše onakav vrijedi, što je svakog znanja pun. (Hemon)
 Tvrdoglavost je isto što i bezumlje. (Tiresija)
 Nerazbor za čovjeka je nesreća baš najveća. (Glasnik)
Kratki sadržaj:
Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom Kralj Edip. U njemu se(između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa. Tada počinje radnja same Antigone u kojoj istoimena djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji. On razgovara sa Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.
 
Likovi:
a) Glavni likovi: Antigona - Edipova kćer Kreont - Antigonin ujak, Tebanski kralj
b) Sporedni likovi: Ismena - Antigonina sestra Euridika -Kreontova žena Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik Tiresija - Prorok Dječak - Tiresijin Zbor - Starci Tebe Pratnja - Kreontova i Euridikina Zborovođa Stražar Prvi glasnik Drugi glasnik
 
Analiza glavnih likova:
Antigona Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje srce. Svjesna posljedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu vođen ljubavlju: A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet. Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosjećajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko otkrije. Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila. Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja. Upravo to je Antigona znala i slijedila.
Kreont Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina. Mržnju uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi Antigonu ubiti pred njim. Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposljetku i kaje, ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vl