Iločki: razlika između inačica

 

Za daljnji uspon roda najznačajniji je Lovrin sin [[Nikola Kont Orahovički (Iločki)|Nikola, zvan Kont]], s pridjevkom [[Orahovica|Orahovički]], koji je kao vjeran kraljev podanik sudjelovao u mnogim vojnim pohodima, istaknuvši se posebno u bitkama u [[Italija|Italiji]], gdje je dobio nadimak ''Kont'' (od talijanske riječi ''conte'' = grof). Sredinom 14. stoljeća on je postao jedan od najvažnijih Ljudevitovih velikaša i priskrbio si nova imanja i titule. U razdoblju 1345-1351. obnašao je dužnost kraljevskog peharnika, 1351. postaje [[erdelj]]ski [[vojvoda]], a 1356. [[Kraljevina Ugarska|ugarski]] [[palatin]], najviši kraljev državni dužnosnik. U međuvremenu je bio i župan u više hrvatskih i ugarskih županija. Kao palatin je zapovijedao godine 1363. Ljudevitovom vojskom u pohodu na [[Banovina Bosna|Bosnu]] (kojom je tada vladao [[Tvrtko I. Kotromanić|ban Tvrtko Kotromanić]]), te na Bugarsku (1365). Kada je 1364. godine izumro iločki ogranak ugarske plemićke obitelji Csák, kralj je [[Ilok]] i pripadajuće vlastelinstvo 1365. dodijelio Nikoli Kontu i njegovom nećaku Ladislavu, Lenkusovom sinu. Nešto kasnije, njihovi su se potomci počeli nazivati Iločki, te prebacili svoje sjedište u taj dobro utvrđeni grad ponad [[Dunav]]a.

 

Nikolina braća Bartol (umro 1352.) i Lenkus (umro 1359.) u to su vrijeme također bili državni dužnosnici, Bartol kao glavni peharnik (1351-1352), a Lenkus kao glavni peharnik i glavni trpeznik (1352-1359).

 

Živjevši u burnim vremenima, u doba nadiranja [[Osmansko Carstvo|Turaka]] i čestih promjena na tronu [[Hrvatska u personalnoj uniji s Ugarskom|hrvatsko-ugarskih]] kraljeva, Nikola se prilagodio tim uvjetima, ponekad radikalno mijenjajući strane u dinastičkim sukobima, kako bi izvukao što više koristi za svoje interese. Podržavao je, na primjer, tek rođenog kralja [[Ladislav V. Posmrtni|Ladislava V. Habsburškog]], ali je kasnije prešao na stranu [[Vladislav I.|Vladislava I. Jagelovića]]. Poslije kraljeve pogibije u [[Bitka kod Varne|bitki kod Varne]] 1444. godine, podupirao je protivnike novoizabranog kralja [[Matija Korvin|Matije Korvina]], pa mu je ovaj oduzeo sve titule i ovlasti. Ipak, poslije je taj sukob izglađen, pa su Nikoli vraćene sve oduzete časti, dapače, imenovan je kraljem Bosne.

 

{{glavni|Nikola Iločki}}

 

Lovro III. se rodio 1459. godine, a 1477. naslijedio je sva očeva dobra. Zadržao je ugled i moć obitelji, a nosio je titulu hercega (vojvode). Tijekom života obavljao je mnoge funkcije. U razdoblju 1477-1492. obnašao je, primjerice, dužnost mačvanskog bana, a pod kraj života bio je i kraljevski dvorski sudac (1518-1524). Nakon smrti kralja Matije Korvina 1490. godine pridružio se većini slavonskih velikaša koji su podupirali njegovog nezakonitog sina [[Ivaniš Korvin|Ivaniša]] u namjeri da postane hrvatsko-ugarski kralj. Kada je ipak kraljem 1490. godine postao [[Vladislav II. Jagelović]], Lovro to nije prihvatio, nego je prešao na stranu trećeg aspiranta na prijestolje, rimsko-njemačkog cara [[Maksimilijan I., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana I. Habsburškog]], koji je započeo rat s Jagelovićem. Godine 1494. kraljeva je vojska osvojila skoro sva Lovrina glavna uporišta, a on je našao pribježište u [[Ružica grad]]u kod Orahovice. Vladislav II. je uspio pobijediti u sukobu i učvrstiti se na prijestolju, a nešto kasnije se pomirio s Lovrom i 1496. vratio mu njegove posjede. Uvjet za to je bio da, ako Lovro nakon svoje smrti ne bude imao nasljednika, sva njegova imanja pripadnu državi, što se 1524. godine i dogodilo.

 

Lovrinom smrću izumrla je jedna od najmoćnijih hrvatskih obitelji toga doba, čiji su najistaknutiji članovi imali ključnu i nezaobilaznu ulogu u zbivanjima u Hrvatsko-ugarskom Kraljevstvu, napose u dinastičkim borbama za prijestolje.