Frakcija Crvene armije: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 7:
Šezdesetih godina u Njemačkoj dolazi do ekstremne reakcije na [[Nacizam|nacističku]] prošlost. Mladi Nijemci su se pitali zašto je generacija njihovih roditelja sudjelovala u užasima nacizma. Kada su shvatili da su mnogi bivši nacisti i dalje dio sistema i policije koja napada njihove prosvjede, ponekad i smrtonosnom silom, mnogi su izgubili svaku vjeru u [[Demokracija|demokratski]] potencijal političkog poretka i okrenuli se oružanoj borbi da ga zbace.
Godine [[1968.]] Andreas Baader i njegova djevojka Gudrun Ensslin podmetnuli su požar u kojem je do temelja izgorjela robna kuća u [[Frankfurt na Majni|Frankfurt]]u. Na zidu obližnje zgrade ostaviše [[grafit]]: "''Bolje spaljivati robne kuće nego kupovati u njima''". Brzo su
[[Novinar]]ka Ulrike Meinhof je u to vrijeme pozitivno pisala o studentskim prosvjedima istovremeno kritizirajući ponašanje policije, šireći bunt. Jednom je rekla: ''"Ako zapalite jedan [[automobil]] to je krivično djelo, a ako zapalite na stotine automobila to je politički aktivizam"''. Ili: ''"Policajci su [[Svinja|svinje]]. Zapravo, oni su gori od svinja. Ubijanje policajaca je neophodno u cilju oslobođenja. Čovjek postaje drukčiji kada navuče uniformu. Čim je u uniformi, čovjek postaje opravdana meta revolucionara."'' Ulrike Meinhof postala je jedna od vodećih osoba ovog pokreta, napustivši ugodni javni život prelaskom u ilegalu i oružanu borbu. RAF se u svom djelovanju u mnogim točkama pridržavao "Malog priručnika za urbanu gerilu" Carlosa Marighelle (latinsko američki revolucionar ubijen 1969. godne od [[brazil]]ske policije) koji je objavljen u Berlinu samo tjedan dana nakon Baaderova bijega iz zatvora 1970. godine. Međutim, Marighelline teorijske postavke kako treba napasti državu i onda joj dopustiti da odgovori u svojoj fašističkoj maniri u kojoj će narod reagirati, pobuniti se i uzeti vlast, a "urbana gerila" samo zametnuti iskru prave revolucije, za Njemačku su bile krive, te su u Njemačkoj takve akcije RAF-a plašile građanstvo i nisu postigle takav stupanj razumijevanja.
Redak 14:
Do kraja [[1970]]. godine RAF je opljačkao tri banke u [[Berlin]]u. Ukradenim novcem su preko istočnog Berlina stigli do [[Jordan]]ske pustinje gdje polaze vojnu obuku u kampu [[Al Fatah]]a. Kupuju oružje za daljnje akcije i počinje njihova dugoročna suradnja s [[Bliskoistočni sukob#Terorizam|palestinskim]] militantima.
Tijekom [[1971]]. godine pljačkaju banke diljem Njemačke, tj. vrše "eksproprijaciju [[kapital]]a", kako to oni nazivaju. Ulrike Meinhof piše njihov službeni manifest na kojem se prvi put pojavljuje njihov logotip: crvena petokraka, preko nje [[Heckler &
Tadašnje novinske ankete pokazuju da svaki peti Nijemac mlađi od trideset godina osjeća simpatije prema RAF-u. "Podvizi" RAF-a inspiriraju pojavljivanje drugih oružanih formacija: Pokret 2. lipnja (njem. ''Bewegung 2. Juni'') i Revolucionarne ćelije (''Revolutionäre Zellen'') počinju s napadima na banke, policiju, robne kuće, klubove. Tadašnji ministar unutarnjih poslova [[Hans-Dietrich Genscher]] formira specijalne postrojbe policije koje se bave isključivo ovom pojavom.
Redak 26:
Od slobodnih članova i novih simpatizera ustanovljena je druga generacija koja je izvela mnoge terorističke akcije (napad na veleposlanstvo u [[Stockholm]]u, otmice zrakoplova, napadi na pravosudne ustanove) uglavnom u cilju oslobađanja članova prve generacije iz zatvora. A postojale su i treća, četvrta pa i peta generacija RAF-ovaca.
Pripadnici RAF-a tvrdili su da ih se posebno tretiralo i izoliralo u [[zatvor]]u, te su svoje nezadovoljstvo uvjetima izražavali štrajkovima glađu. Ulrike Meinhof je [[8. svibnja]] 1976.
Glasnogovornik Dresdner Banke AG, Jürgen Ponto je [[30. srpnja]] 1977. godine ubijen na vratima kuće u pokušaju otmice.
[[Datoteka:Route der Flugzeugentführung - Landshut - KEBVersion.svg|mini|Ruta otetog Lufhansinog zrakoplova]]
[[Menadžer]] i predsjednik udruge poslodavaca Hanns Martin Schleyer otet je 5. rujna [[1977.]] u [[Köln]]u. Otmičari su tražili od vlade oslobađanje svih 11 pripadnika organizacije. U [[Bonn]]u je organiziran krizni štab s kancelarom [[Helmut Schmidt|Helmutom Schmidtom]] na čelu. Njegov plan je bio odugovlačenje dok se ne sazna položaj taoca. Mjesec se dana nije ništa događalo, no tada je otet [[Lufthansa|Lufthansin]] zrakoplov [[13. listopada]] 1977. godine, na letu prema Frankfurtu od strane četvorice [[musliman]]skih otmičara
Pola sata kasnije pošto je na radiju objavljena vijest o neuspjehu otmice zrakoplova u svojim su samicama pronađeni mrtvi Baader i Ensslin, počinivši samoubojstvo. Sljedeći dan, 18. listopada, RAF je objavio informaciju o egzekuciji Schleyera.
Redak 36:
== Raspuštanje ==
RAF je nastavio s djelovanjem i kasnije, ali zbog sloma [[komunizam|komunizma]] njihov je utjecaj postao minoran. Njihova posljednja velika akcija bila je podmetanje 200 kg [[eksploziv]]a i rušenje zidova ženskog zatvora u Weiterstadtu [[1993.]] godine. Potpuno su se razišli tek [[1998]]. godine, kada je 20. travnja [[Reuters]]u u [[Köln]]u
|