Razlika između inačica stranice »Genocid nad Armencima«

Obrisano 2.060 bajtova ,  prije 9 godina
m
Uklonjena promjena suradnika 31.147.157.190, vraćeno na zadnju inačicu suradnika EmausBot
m (Uklonjena promjena suradnika 31.147.157.190, vraćeno na zadnju inačicu suradnika EmausBot)
 
''- Zašto je Židovima bilo bitno priznanje njihovoga genocida? Mi samo želimo da se prizna povijesna istina. Ovo priznanje više znači turskom narodu nego nama, jer njemački je narod krenuo naprijed nakon što je priznao što je fašistički režim učinio. Mi, Armenci, želimo dobrosusjedske odnose s Turskom, želimo normalno živjeti i trgovati, ali to će biti moguće tek onda kada patnje našeg naroda budu priznate...''
 
== Armenski genocid u javnosti ==
 
Armenski genocid je u javnosti malo spominjan, posebice na Zapadu. Njega se tretira kao nejasan događaj koji se dogodio zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti u Otomanskom carstvu. To je pomalo naivno, jer se dobro zna da je sve zločine počinila izravno ili neizravno osmanska vojska u kojoj su mahom prevladavali [[Turci]]. Turci tvrde da je 1915. izbio nekakav građanski rat, iako je to jeftino opravdanje. [[Armenci]] su raseljavani, ubijani i masovno istrebljivani. Jedni od rijetkih turskih javnih osoba koje su proučavale Armenski genocid su [[Orhan Pamuk]] i Elif Şafak. Orhan Pamuk je proučavao Armenski genocid, zbog čega se turska vlada uznemirila i dala ga je uhapsiti. Po tome se najbolje vidi da je Turska još uvijek vojna država s nasilnim vojnim aparatom koji cenzurira sve oblike medija i javnog mišljenja. On je bio sproveden na državni (!) sud, te je bio prislijen reći da se više neće time baviti. Zagonetno je i to zašto se odmah nakon suđenja, 2007.g. preselio u [[Pariz]]. Elif Şafak je napisla knjigu „Kopile Istanbula” (2005.), u kojoj je opisala jednu tursku obitelj iz Istanbula i jednu armensku obitelj iz Los Angelesa. U njoj je opisala isprepletenost tih dviju obitelji i ulogu Turaka u Armenskom genocidu. Zanimljivo je da knjiga nije objavljena u Turskoj.
Žrtve Genocida se također mogu zahvaliti i Velikoj Britaniji, koja spremno zataškava Genocid i time pod tepih ugurava milijun nevinih žrtava, stotine porušenih sela, nestanak zapadnoarmenskog jezika kojeg je govorilo oko dva milijuna ljudi i barem pola milijuna mladih Armenaca koji su pobjegli od mladoturske tiranije i njenog predvodnika, „spasitelja” Turske, Mustafe Kemala Atatürka. Pokušaji nekih zemalja (Francuska, 2011.), da kažnjava javno njekanje Armenskog genocida završilo je prosvjedovanjem Turaka i paljenjem francuske i armenske zastave. Mnogi Turci tvrde da su oni bili žrtve razjarenih Turaka koji su ih htjeli ubiti u vlastitoj državi. U Turskoj se o Genocidu nikada ne govori.
 
 
== Vidi još ==
16.845

uređivanja