Stranka prava: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
slika
Redak 45:
 
== Pravaška ideologija ==
[[Datoteka:Three Starčevićs.jpg|mini|320px|David Starčević, Ante Starčević i Milan Starčević]]
U drugoj polovici [[19. stoljeće|19. stoljeća]], poslije ukidanja [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]] i povratka ustavnosti [[1860]]. godine, u stranačko-političkom životu [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatske i Slavonije]] vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema [[Austrija|Austriji]] i prema [[Ugarska|Ugarskoj]] dolazi u dvjema glavnim strankama, u [[Narodna stranka|Narodnoj]] ([[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerovoj]]) i u Unionističkoj ([[mađaroni|mađaronskoj]]), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascjepa. U takvom se ozračju [[1861]]. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke bilo je: "Ni pod [[Beč]] ni pod [[Pešta|Peštu]], nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!" Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: ''Anti Starčeviću'' i ''[[Eugen Kvaternik|Eugenu Kvaterniku]]''. 19. stoljeće često se dijeli na razdoblja ranoga i zreloga hrvatskog [[nacionalizam|nacionalizma]]. Za prvo, rano razdoblje vezuje se [[ilirski pokret|ilirsko]]-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zreloga hrvatskog nacionalizma, vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase, koja se je oblikovala u društvu nakon ukidanja [[feudalizam|feudalnih]] odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva, koje je počelo postupno gubiti ranija obilježja duboko polarizirana društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj [[država|državi]]. [[Ideal]] buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda, tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju su doživljavali kao osobu s biografijom. Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.