Inačica od 19. ožujka 2012. u 00:14 uredi Roberta F. (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 53.895 edits slika ← Starija izmjena		Inačica od 19. ožujka 2012. u 19:08 uredi ukloni ovu izmjenu Pravo (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici 462 edits Stari Novija izmjena →
Redak 48: U drugoj polovici [[19. stoljeće\|19. stoljeća]], poslije ukidanja [[Bachov apsolutizam\|Bachova apsolutizma]] i povratka ustavnosti [[1860]]. godine, u stranačko-političkom životu [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija\|Hrvatske i Slavonije]] vladalo je kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prema [[Austrija\|Austriji]] i prema [[Ugarska\|Ugarskoj]] dolazi u dvjema glavnim strankama, u [[Narodna stranka\|Narodnoj]] ([[Josip Juraj Strossmayer\|Strossmayerovoj]]) i u Unionističkoj ([[mađaroni\|mađaronskoj]]), do trajnog previranja i unutarstranačkih rascjepa. U takvom se ozračju [[1861]]. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke bilo je: "Ni pod [[Beč]] ni pod [[Pešta\|Peštu]], nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!" Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: ''Anti Starčeviću'' i ''[[Eugen Kvaternik\|Eugenu Kvaterniku]]''. 19. stoljeće često se dijeli na razdoblja ranoga i zreloga hrvatskog [[nacionalizam\|nacionalizma]]. Za prvo, rano razdoblje vezuje se [[ilirski pokret\|ilirsko]]-narodnjačka ideologija, dok je drugo razdoblje zreloga hrvatskog nacionalizma, vezano uz ideju pravaštva. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase, koja se je oblikovala u društvu nakon ukidanja [[feudalizam\|feudalnih]] odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva, koje je počelo postupno gubiti ranija obilježja duboko polarizirana društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj [[država\|državi]]. [[Ideal]] buduće hrvatske države bio je Starčeviću i Kvaterniku apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njihovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Oni su bili uvjereni da se duh naroda, tj. njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju su doživljavali kao osobu s biografijom. Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali da su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predodžbi Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačno ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi. Starčević, koji je svoju misao počeo formirati još u ranim [[1850-ih\|50-im]] godinama 19. stoljeća, bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i sprječavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudij koju on karakterizira kao „deformiranu“. Prema tome stvaranje homogena naroda – osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak [[Hrvati\|Hrvata]] osnovnim etičkim [[vrjednota]]ma. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvati pravaški nauk, tj. kad nadvlada deformaciju "svoga ja" i počne se osjećati Hrvatom s misijom stvaranja samostalne države. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je ~~utjecala~~utjecalo ~~mržnja~~neslaganje ~~prema~~sa [[Pavel Šafařik\|~~Šafařiku~~Šafařikom]] i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Šafařik je također dokazivao slavenstvo starih Ilira, od čega je kasnije odustao<ref>Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., str. 23</ref> Uza Šafařika, Starčević se uvelike protivio [[Vuk Karadžić\|Vuku Karadžiću]] i njegovu članku ''Srbi svi i svuda'', iz [[1836]]., u kojem svrstava sve [[štokavsko narječje\|štokavce]] među [[Srbi\|Srbe]], [[kajkavsko narječje\|kajkavce]] u [[Slovenci\|Slovence]], a [[čakavsko narječje\|čakavce]] smatra ostatcima Hrvata, o kojima je pisao još [[Konstantin VII. Porfirogenet\|Konstantin VII. Porfirogenet]].<ref>Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., str. 24</ref> Usto je Starčević vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“, koji je očigledno predstavljao svakog Hrvata koji je, prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu –osobi. Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su, prema Kvaterniku, postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u [[6. stoljeće\|6.]] i [[7. stoljeće\|7. stoljeću]], tj. silom oružja i narodnim junaštvom. Kvaternikove ideje i stavovi bili su uvelike prožeti idealima [[Francuska revolucija\|Francuske revolucije]] te želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Time se i razlikovao od Starčevića, koji je rekao: „Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego prijestolja.“

Stranka prava: razlika između inačica