Stranka prava: razlika između inačica

Godine [[1880.]] umjesto Mažuranića za bana dolazi mađaron [[Ladislav Pejačević]],<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 379</ref> koji zabranjuje list ''Sloboda'', uhićuje članove i simpatizere Stranke prava i vrši druge oblike pritiska. Na izborima [[1881.]] postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima, pa tako i svećenstvu, premda je Starčević zastupao neke antiklerikalne stavove.

Već [[1882.]] godine gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena [[hrvatski jezik|hrvatskih]] natpisa dvojezičnim, hrvatsko-[[mađarski jezik|mađarskim]] natpisima, što je bilo potpuno nezakonito, doveli su do velikih demonstracija, u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. Ogorčenje se prenosi i na selo, pogotovo u [[Zagrebačka županija (1868.-1918.)|Zagrebačkoj]] i [[Varaždinska županija (1868.-1918.)|Varaždinskoj županiji]]. No javni prosvjedi su ubrzo ugušeni.<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 407-408</ref>

Ugarska vlada tad (1. prosinca 1883.) za bana imenuje mađarskoga [[grof]]a [[Károly Khuen-Héderváry|Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja]],<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 413</ref> koji je imao gotovo diktatorske ovlasti te zadaću da "umiri" Hrvatsku i koji će ostati na mjestu bana sljedećih dvadeset godina ([[1883.]] – [[1903.]]). On je tvrdio da su nemire 1883. organizirali upravo pravaši, no to nije dokazano. Starčevićev negativan stav prema [[Habsburg|dinastiji]] i Franji Josipu imao je sve širu podršku, pa i među predstavnicima klera nesklonima Monarhiji. Za razliku od Starčevića, većina klera tada je zastupala [[trijalizam|trijalističko]] uređenje Monarhije.

Na izborima [[1884.]] godine, unatoč pritiscima, stranka doživljava svoj najveći uspjeh. Osvojila je 24 mjesta u Saboru,<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 449</ref> te je [[Hinko Hinković]] izradio adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istaknula njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja, uključujući i [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]] i [[slovenske pokrajine]].<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 455-456</ref> No ban Khuen-Héderváry već je bio ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik Sabora može ukloniti svaku opoziciju.<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 460</ref> Uskoro je reformirao upravu i sudstvo (1884. ukinuta je porota na 3 godine, 1887. produljena je ta odluka još 3 godine) te je od njih načinio poslušan aparat, koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima.<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 517</ref>

Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čista Starčevićeva nauka te su se [[1887.]] nalazili pred prihvaćanjem svojega prvog službenog programa, tj. zalaganja za djelomičnu hrvatsku državnost u okviru Monarhije. Pravaštvo se otada uvelike širi kao pokret ne samo među građanstvom nego i seljaštvom, pogotovo u Hrvatskoj i Slavoniji, ali i u [[Istra|Istre]], [[Dalmacija|Dalmacije]] i Bosni i Hercegovini. U skladu s tolikim pristašama, sam ideal postao je nedovoljan te je bilo krajnje vrijeme da pokret preraste u stvarnu stranku. Ljeti [[1889.]] prekinuto je izlaženje lista ''Hervatska'', koji je bio službeno pravaško glasilo.<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 555</ref> U tako teškoj situaciji Fran Folnegović se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Josipa Franka u Stranku prava. Frankovom pomoći ''Hervatska'' ponovno izlazi te Folnegović u njoj ima prigodu iznijeti svoje stavove.<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 689</ref>

Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: [[David Starčević]] i Erazmo Barčić. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemiziranjima, koja su otežavala djelovanje protiv režima. Smjer modernog pravaštva, što su ga zastupali Folnegović i Frank, postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije, neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Frankov praktični duh bolje je odgovarao željama pravaške buržoazije, pogotovo zato što nikakvo čekanje na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović, koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji [[željeznica]] i parcelizaciji imanja u [[Hrvatsko zagorje|Hrvatskom zagorju]]. To je sve bilo prilično daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači, tj. sa srednjim građanstvom, koje će imati ključnu ulogu nakon raskola koji će uslijediti. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao mnogo veze, ali i u njegovu [[Židovi u Hrvatskoj|židovskom]] podrijetlu. Njegov položaj postupno se je učvršćivao te je postao prva osoba stranke. Stranka je pod njegovim vodstvom imala umjeren dualistički stav, a što, naravno, nije javno priznato. Stranka prava bila je tad još samo pokret koji se držao na okupu zajedničkom velikom željom za samostalnom državom. Formulacija programa bila je nemoguća, jer je bi on morao biti okarakteriziran kao veleizdajnički prema Monarhiji i zato nije slučajno da je Stranka prava proglasila novi službeni program tek kada je prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije – [[1894.]] godine.<ref>Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000., str. 780-781</ref>