Razlika između inačica stranice »Josipa Vancaš«

Dodano 186 bajtova ,  prije 7 godina
dopuna
(stil)
(dopuna)
{{Zaglavlje}}
'''Josipa pl. Vancaš''' ([[Gračac]], [[26. travnja]] [[1824.]]– [[1910.]]), poznatija kao ilirska mamica, okupljala je ilirske prvake u svojoj kući u Opatičkoj ulici.<ref>http://www.mgz.hr/hr/muzejski-programi/zive-slike/ozivljeni-znani-likovi/</ref> Prijateljstvo i pomoć Josipe Vancaš osjetili su mnogi [[ilirci]], u njezinu domu nastajale su i ostvarivale se ilirske ideje, hrabrili se prvi literarni pokušaji ili se tek svraćalo na čašicu razgovora ili, u kaotičnim vremenim često potrebne, utjehe.
 
== Životopis ==
Josipa Vancaš rodila se 26. travnja 1821. u Gračacu u [[Lika|Lici]]. Ostavši zarana bez roditelja, dolazi u [[Zagreb]], gdje je odgaja ujak kanonik Mihić, a poslije se tu i udala za zagrebačkoga protomedikusa Aleksu Vancaša. Vrancaš je u svojoj kući u Opatičkoj 21 (tada je nosila broj 67) okupljao ilirce, a Josipa se, oduševljeno prihvativši njihove ideje, pridružila tomu običaju, pokazavši se srdačnom domaćicom i podupirući duhovno i materijalno njihov entuzijazam.
 
U vrijeme okupljanja iliraca i buđenja nacionalne svijesti, u doba na koje je [[Janko Drašković]] zagrmio pozivom ponijemčenim „ilirskim kćerima“ da progovore [[Hrvatski jezik|hrvatskim jezikom]], ženska potpora nije bila izolirana, ipak rijetka pojava svakako jest. I ako je Drašković duhovni začetnik ženskoga nacionalnog života koji će se ogledati u brojnim kasnijim društvima – čitaonicama, Narodnom domu, Narodnom muzeju, Matici ilirskoj, Josipa Vancaš pionirka je i okosnica ženskog osvješćivanja, okupljanja i učenja o vlastitu narodu. Ženski se odgovor ogleda na svim poljima kulturnog i materijalnog života i svakodnevice: odijevaju surke i na glave stavljaju poculice (takvu je Josipa darovala Narodnom muzeju),<ref>http://www.stkpula.hr/hpm/p0110002.htm Surka s poculicom Josipe Vancaš</ref> pjevaju hrvatske pjesme, njeguju narodne običaje, uče jezik i vode korespondenciju na hrvatskom, čitaju hrvatske časopise i knjige, a neke se okušavaju i u književnosti.
 
Sama Josipa, iako je [[književnost]] voljela i, nerijetko, doslovno hranila, nije imala literarnih pretenzija. Pisala je tek intimni dnevnik namijenjen sinu Josipu, a nakon njegove smrti unuku Nikici.
Istinska dobrotvorka mladih Ilira, svesrdno je pomagala i Ilirskoj čitaonici, Gospodarskom društvu, Narodnom muzeju i Matici ilirskoj (prvi su prilozi za osnivanje Matice skupljani u njezinu domu). Pomagala je rodoljubne i dobrotvorne akcije, sirotinju i siromašne đake. Zvali su je majčicom Ilira, narodnom našom vilom, prijateljicom književnosti, a zbog ljepote i zagorskom ružom, nježno je spominjali, voljeli je i cijenili.
Vancašica je pomagala prijateljima u potrebi u vlastitom domu i izvan njega. Kada je, primjerice, Mirko Bogović kao urednik [[Neven (književni časopis)|Nevena]] dospio u zatvor zbog objavljivanja pjesme Domorodna utjeha [[Ivan Filipović|Ivana Filipovića]], kojega su zatvorili u isti taj varmeđijski zatvor u Opatičkoj ulici, nalazila je načina svakodnevno im slati novine, [[duhan]] i hranu, zbog čega su joj obojica napisala topla pisma zahvale.
 
U susjedstvo Opatičke ulice smjestila je i s jedne strane [[Vatroslav Lisinski|Lisinskog]], a s druge teško bolesna [[Stanko Vraz|Vraza]]. Prepiska s drugim svjedoči o duboku poštovanju koje je za nju osjećao i njezinu iskrenu suosjećanju s bolesnim sinom koji ju je, kao i Lisinski, prerano napustio.