Sveučilište: razlika između inačica

'''Sveučilište''' ([[latinski jezik|lat.]] universitas studiorum), institucija koja provodi visoko obrazovanje. Temelji se na nedjeljivosti visokog obrazovanja i znanstvenog, odnosno umjetničkog rada. U modernim zemljama sveučilišta spremaju visokokvalificirane stručnjake, daju [[student]]ima specijalna teorijska i praktična znanja, uvede ih u metode znanstvenog rada te su jedina ovlaštena davati akademske nazive. Radi toga predstavljaju važan čimbenik u [[ekonomija|ekonomskom]], [[kultura|kulturnom]], [[društvo|društvenom]], [[gospodarstvo|gospodarskom]], [[znanost|znanstvenom]] i [[umjetnost|umjetničkom]] razvoju. Tradicionalno uživaju autonomiju, što je garancijajamstvo istraživačke slobode i slobode misli.

Preteća sveučilišta su [[antika|antičke]] [[škola|škole]] koje su se bavile naučnimznanstvenim [[istraživanjeIstraživanje|istraživanjima]]m i imale dugogodišnju tradiciju u svomsvojem obrazovnom radu (npr. [[Platonova akademija]] u [[Atena (polis)|Ateni]], različite filozofske i pravne škole u [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]]). Iako su institucijeustanove ovogove tipavrste bile i [[Sveučilište u Konstantinopolu]] osnovano [[425.] godine, te neke visoke škole u arapskomearapskom svijetu osnovane u [[9. stoljeće|9]]. i [[10. stoljeće|10. stoljeću]], prvim sveučilištem u današnjem smislu riječi smatra se [[Sveučilište u Bologni]] osnovano [[1088.]] godine. Razvitak društva u zapadnoj [[Europa|Europi]] onog doba, porast [[grad]]ova, obrta i trgovine potiče nastanak mnogih sveučilišta u [[12. stoljeće|12]]. i [[13. stoljeće|13. st]]. kao što su: [[Sveučilište u Salermu]] gdje još od [[9. stoljeće|9. stoljeća]] djeluje medicinska škola, [[Sveučilište u Parizu]] (1160.), [[Sveučilište u Oxfordu]] (1167.), [[Sveučilište u Montpellieru]] (1181.), [[Sveučilište u Cambridgeu]] (1209.), [[Sveučilište u Padovi]] (1222.), [[Sveučilište u Napulju]] (1224.), [[Sveučilište u Toulouseu]] (1229.), [[Sveučilište u Sieni]], (1246.), [[Sveučilište u Salamanci]] (1247.), i [[Sveučilište u Sevilli]] (1254.). Najveća sveučilišta imala su i po više tisuća [[student|studenata]].

Srednjovjekovni ''studium generale'' imao je 4 fakulteta (škole): medicinski, pravni, teološki i filozofski. Poučavalo se antičkih ''sedam slobodnih umijeća'' (lat. ''septem artes liberales'') ([[gramatika]], [[retorika]], [[dijalektika]], [[aritmetika]], [[geometrija]], [[muzika]] i [[astronomija]]). Kolegiji su se sastojali uod čitanjučitanja, tumačenjutumačenja i interpretiranjuinterpretiranja tekstova. Studij se završavao ispitima, na osnovi kojih su se dodjeljivali stupnjevi: ''baccalaureus'', ''magister'' i ''doctor''. Ispiti i [[akademski naziv]]i priznavali su se i izvan zemlje u kojoj su stečeni. Izbor [[nastavnik]]a (''profesor, magister, doctor'') vršio se unutar svakog fakulteta tajnim glasanjem, a kandidat je morao posjedovati licenculicenciju koju je podijeljivalododjeljivalo sveučilište. Na čelu sveučilišta stajao je ''rector'', kogakojega su birali nastavnici i [[student|studenti]], a na čelu fakulteta ''decanus''.

Dozvolu za otvaranje sveučilišta daju pape [[papinska bula|papinskom bulom]] ili kraljevi i podjeljujudodjeljuju im određene privilegijepovlastice (bili su nezavisni od svjetovne jurisdikcije, imali svoje posebne sudove isli sl., što je temelj današnje autonomije). Problem prostorijaprostora za predavanje, stanova za studente i knjiga bio je akutantrajan, pa je često pomoć imućnih privatnika (mecena) omogućavala uspješno odvijanje rada na sveučilištimasveučilišta. Tako je prvi ''collège'' u Parizu osnovao jedan Englez 1180., a zgradu za siromašne studente teologije podignuo [[Robert de Sorbon]] 1253. godine (u 15. st. naziv [[Sorbonne]] proširio se na cijelo pariško sveučilište).