Zapadni dijalekt: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Slike na hrvatskom
Redak 44:
Vokalne redukcije u Dalmatinskoj zagori vrlo su česte. Npr. reducira se i u Gali u Cetinskoj krajini, u Otoku, u Lovreću i Rašćanima u Imotskoj krajini ili u Badnju kod Drniša (govedna). Vokal e reducira se u Brnazama (Loš jon se piše), u Lovreću (Ka te klepnen, sve š zvizde pobrojit) ili u Sinju (vrteno). O se reducira u Gali u Cetinskoj krajini, u Brnazama, u Otoku (Bićeš mirnija nek teletija majka) ili u Kotezima kod Vrgorca (vaki). Primjere redukcije u nalazimo rijetko (npr. u Sinju), a češće primjere redukcije a, npr. u Runoviću (Iđen kud me noge nose) ili u Badnju kod Drniša (Merika). Takve vokalne redukcije česte su osobito u sjevernijim bosanskim predjelima, a i u Rami dolazi npr. slobođenje "oslobođenje" itd. Među moliškim Hrvatima javlja se reduciranje ili otpadanje starih kratkih dočetnih vokala.
Također se vokali često zamjenjuju: npr. prijetelj (Badanj), džigarica (Imotska krajina), općena "općina" (Perković), večara (Jabuka kod Sinja), livoda (Sebišina kod Imotskog), pulicija (Imotska krajina), zabiližit "zabilježiti" (Imotska krajina) itd. Takvih primjera ima mnogo i izvan Dalmatinske zagore, npr. u okolici Dervente večara, rašeto, panediljak, subata, na području Rame dosadišnji, dimljičar, livoda, čorapa, katulik i sl.
Djelovanje nazala vrlo je izrazito u primjerima kao un – una – uno (Rašćane Gornje u Imotskoj krajini), nuga, nus, kunj (Lišane Ostrovičke) itd. Takvi su primjeri relativno rjeđi u drugih ikavaca novoštokavaca, no ipak su česti u zapadnoj Hercegovini.
U konsonantizmu govora Dalmatinske zagore važna je značajka đ kao reflekspraslavenskoga d' (pređa, svađa, žeđa), ali se javlja i j (dosta često mejaš, zatim omejašit, uglavnom redovito gospoja, tu i tamo prejica). Primjeri s j govore o bliskosti tih štokavaca s čakavcima, a i s mnogim kajkavcima. Ikavci novoštokavci ponegdje drugdje imaju j npr. češće nego u Dalmatinskoj zagori, npr. u Rami, u dolinama Vrbasa i Lašve, ponegdje ga pak uopće nemaju. Također dolazi npr. možđani / moždani, zvižđat / zviždat. Naravno, jedni su primjeri šćakavski, drugi štakavski.
Novoštokavski ikavski dijalekt je i šćakavski (npr. šćap, pušća) i štakavski (klišta, gušterica) tako da se po toj značajci dijeli na dva poddijalekta. Takva podjela postoji i u Dalmatinskoj zagori. Ugrubo govoreći, šćakavski su govori u Dalmaciji između Cetine i Neretve te u štokavaca na otocima, u Bosni od Livna i Tomislavgrada do gornjeg Vrbasa i srednjeg toka Bosne, oko Dervente, u Bosanskoj krajini, u Slavoniji (Vuka, Široko Polje, Punitovci, Dragotin). Štakavska je zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od Cetine, Lika i Bačka. Uz to su štakavski Opuzen, Lič u Gorskom kotaru, Molise. Gledano preciznije, pokazuje se da u Otoku kod Sinja i u Sinju dolazi i št i šć, slično je i u Grudama u zapadnoj Hercegovini, dok je Čitluk šćakavski. Granica na zapadnohercegovačko – dalmatinskom području teče od Raške Gore na Neretvi preko Čabulje do Vranića i Gruda, zatim između Drinovaca i Ružića do brda Milina zasida odakle se spušta na podnožje Biokova između Rašćana i Kozice. Kako se zna, Makarsko primorje je šćakavsko, isto tako i Imotska krajina. U zapadnoj Bosni dolaze i štakavizmi.
Fonem f uglavnom ne dolazi u rečenom dijalektu (osim u bošnjačkim govorima) ili je ograničen na tuđice i onomatopeje. Dosta je rijetko ufat se, češće uvat se, k tomu se kaže npr. frigat, fažol, fumar, karanfil,šofer, flaša itd. Zamjenama se dobiva npr. venjer, vuštan, vabrika, šuvit ili prigat, Pilip i pratar. F je relativno frekventno u moliških Hrvata, u bačkih Bunjevaca, u Mrkoplju, u Ninu, u Sućurju i u Sumartinu.
Fonem h izgubljen je ili rijedak uglavnom svagdje, a prelazi obično u v, j i k. Primjeri bi bili rast "hrast", ajduk, gra, maovina, Duovi, duvan, kruv, gluv, mijur, grij, siromak, oraknjača. Fonem h dolazi često u moliških Hrvata, također u Sumartinu i u bačkih Bunjevaca. Bošnjaci uglavnom redovito imaju oslabjeli izgovor h.
Pretežno se dž čuva (npr. džep), ali uz česte prijelaze u ž u primjerima kao žep ili sržba. Na jugozapadu Imotske krajine dž prelazi u đ, a tako je i ponegdje drugdje (Opuzen, Molise, senjsko zaleđe, Nin itd; uglavnom redovito u Bošnjaka). Uglavnom ne dolazi do izjednačenja afrikata č i ć u njihovoj srednjoj vrijednosti, no toga ipak ima u Dalmatinskoj zagori (Primorski Dolac). Dalmatinska zagora svagdje ima cr-, a čuvanjem čr- izdvajaju se moliški Hrvati, donekle i Sunger u Gorskom kotaru.
Zvučnost na kraju riječi uglavnom se zadržava, ali se i djelomično gubi; obezvučenost na kraju riječi značajka je govora Sinja i okolice (dit "djed"), zaseoka Mrnjavci u Lovreću, česta je u govoru Badnja kod Drniša (noš), a i u Perkoviću (kriš) i u Jabuci kod Sinja (grep "grob"). Djelomično gubljenje zvučnosti na kraju riječi dolazi u moliških Hrvata, u zapadnoj Hercegovini i u Opuzenu. Drežnica (Bošnjaci) u Hercegovini gubi zvučnost na kraju riječi, kao i mnogi drugi govori u Bosni i Hercegovini.
U primjerima kao more "može" uglavnom je svagdje došlo do prijelaza ž u r, jedino se ponegdje javljaju dubletni oblici kao može u Otoku, a i u Imotskoj krajini i Bekiji mogućnosti su razne, npr. ne mogu, ne mežen, ne moren. Npr. u okolici Dervente dolazi moremo, no bački Bunjevci imaju ž nepromijenjeno. R dolazi i u jerbo.
Redovito se javlja doć, poć i slično, rjeđe dođe, pođe i slično. I izvan Dalmatinske zagore čest je odnos nać, najde, doć, dojdem, a osim toga javlja se i doć, doješ ili slično.
Nova jotacija nije dosljedno izvedena, a osobito su primjeri kao rod(i)jak i net(i)jak česti. Zna biti tako i izvan Dalmatinske zagore, i to ne samo rodijak nego i npr. diviji "divlji", kravje "kravlje" itd.
 
===Primjer uporabe zapadnoga dijalekta===