Razlika između inačica stranice »NK Kurilovec«

Dodana 8.052 bajta ,  prije 9 godina
bez sažetka
 
'''NK Udarnik''' je [[nogomet]]ni klub iz [[Kurilovec|Kurilovca]].
 
'''Povijest NK Udarnika'''
 
_________________________________________________________________________________________________________________________________
 
- Nogometni klub „Udarnik“ Kurilovec
 
Nogometni klub '''„Udarnik“ rođen je davne 1948. godine'''. Rođen je , dakle, u vrijeme poslijeratnog oporavka, pri čemu se masovni fiskulturni pokret afirmirao kao oblik duhovne i moralne obnove zemlje. Osnivači kluba, Leder J., Odrčić F. i J., Vrčković J., Pavišić J., Leder I.,..., svoj su klub krstili „udarničkim“ imenom, želeći, da bude prvi i najbolji, da prednjači u svemu. Za prvu pravu nogometnu loptu pobrinuo se prvi predsjednik Janko Leder, a dečki su u bogatim turopoljskim šumama pronašli i sami napravili gol štange. Lopta je, dakle, mogla krenuti sa centra. Lopta koja je mnogo toga promijenila u svakodnevnom životu i navikama kurilovečke mladosti i potom ništa više nije bilo kao prije. Dečki koji su igrali nogomet za svoj klub postali su prava družina i klapa, ponos svog sela. Postali su i meta djevojačkih pogleda, rumenila na njihovim obrazima, jer curama je godilo baš njihovo društvo. Okupljanja na mostu u Dolencu, na brvni u Lomničkoj, uvijek su odisala zajedništvom, protjecala u pjesmi i veselju, a završavala ljubavnim uzdisajima pod djevojačkim prozorima. Nogomet je tako i u Kurilovcu postao najvažnija sporedna stvar.
 
Mladi nogometaši bili su sretni i ponosni što brane boje svoga najdražeg kluba. Kriška limuna bila im je nagrada, a kupanje u potoku Lomnica tradicionalni običaj i ritual poslije odigranih utakmica. Da je nogomet i više od igre, dečki su shvatili dolaskog prvog legendarnog trenera Branka Peštaja. A da je nogomet postala ozbiljnijom, dokaz je u činjenici da je Peštaj bio prvi honorirani nogometni učitelj: svaki je dan iz Kurilovca odnio dvije litre domaćeg friškog mlijeka!
 
Boje kluba branile su sjajne genracije nogometaša i ljudi. Sve ih je nemoguće nabrojiti i svrstati u okvir, pa spominjemo njihove predvodnike i i najistaknutije članove. O generaciji iz pedesetih „Ica“ Stepanić, „Voša“ Cvetko, „Lex“ Radočaj, „Pilot“ Đumlija, „Suvi“ Vrčković, „Oža“ Đumlija..., i danas se pričaju bajke, a naročito o njihovim legendarnim utakmicama i pobjedama nad zagrebačkom „Špartom“, što je tih godina rijetkima polazilo za rukom.
 
Šezdestih godina pamtiti će se najviše po braći Domitrović „Štef“ i „Franc“, „Krsti“ Matakoviću, „Stilcu“ Veseliću, „Ivači“ i „Belom“ Đumliji, „Jeli“ Firstu, a potom je scenu stupila najtrajnija i najtrofejnija „Udarnikova“ družina, rođena iz prve juniorske postave kluba. Bila je raspuštena prva seniorska postava, a odnos uprave prema juniorima bio je kao prema prvoj momčadi. Predvodili su je „Pater“ Đumlija, „Lex“ Radočaj, „Čumpek“ Župetić, „Toro“ Šafranić, „Ciko“ First, „Bebi“ barbarić, Milan Vlahovac, „Frenki“ Zlodi, „Braco“ Radočaj, „Štenko“ Stepanić, „Joro“ Tomašić, „Kuki“ Pogledić, „Čefer“ Mihanović, „Vincek“ Mihanović, „Babriga“ Jančić, Ivica Matković, Zlatko Stepanić... Ova je družba bila temelj za kasniji uspon kluba i izvan granica Turopolja, a isti je uslijedio dolaskom „Čape“ Mesarića. Uz Stjepana Mesarića došli su i „Kvaka“ Leder, „Beli“ Plepelić, a potom Krune Zalokera, „Đapa“ Novosela, Rajka Paviše, Besima Derakovića...
 
Potom su se pojavili neki novi klinci: „“Baja“ Barbarić, „Spider“ Radočaj, „Bašo“ Mihalić, „Ivka“ Ivančić, „Jura“ Jurčević, „Ćiro“ Suša, „Žuti“ Salopek, „Pajo“ Đumlija, koji su klub i dalje držali na visokom sportskom i rezultatskom nivou. U to vrijeme klub je prvi puta izborio plasman u Zagrebačku zonu, treći rang natjecanja u ondašnjem sustavu, i stao uz bok starijem bratu „Radniku“.
 
Domovinski rat ugasio je nogometne strasti i potisnuo ih u drugi plan, pa je i klub posrnuo gotovo do najnižeg ranga natjecanja.No povratak mladića sa ratišta značio je ponovo početak novog uzleta kluba. Za svega četiri godine klub se uzdigao do III HNL lige, tada četvrtog stupnja natjecanja. Na okupu su opet bili Jura, Zdena, Spider, Žuti, Pajo, Belec, Miha, a potom i Čombe, Bebi, Jazo, Cec... Naslijedila ih je generacija koja je poslije dužeg boravka u Jedinstvenoj županijskoj ligi izborila plasman u trećeligaško društvo pa ih predstavljamo u cijelost: Pereković, Špehar, Jančić I. i D., Grđan, Šoster, Senjak, Ivanković, Kaurić, Lončar, Pavlica, Paviša MI. i Ma., Mostarlić I. i B., Harambašić S. i M., Trčak, Muselinović, Klafurić, Ambroš, Stanišić, Đurašin, Mirenić, Senzen, Meglajec, Ferenček, Berković G. i M. i Kriste. Poslije su im se pridružili Perić, Kunštek, Bojo, T. Barbarić, Z. Barbarić, Milanović, Weihnacht i Maljković.
 
Mnogi su i treneri dali sportski i pedagoški obol svim ovim generacijama, počevši od legendarnog Branka Peštaja, preko Domitrovića Štefa, Đumlije, Mesarića, Kneza, Šanteka, Grabera, Plepelića N. i Ž., Babića, Viktora Jakog, Jušića, Radočaja J., Mučnjak, Kranjca, Domitrović Ž., Štoosa, Zalokera, Senzena, Benšaka, Družića, Vidovića, Radočaj Ž., Radoša, Koškovića, Deana Klafurića.
 
S ponosom ističemo Nogometnu školu mladeži, koja je upornim i predanim radom postala jedna od najboljih na području Turopolja i Zagrebačke županije. Od 1990 godine formirane su sve generacije od prstića do juniora. Predsjednik Zdenko Sovina i voditelj škole Josip Mučnjak, formirali su generacije prstića i kadeta, koje su nedostajale za kompletiranje svih uzrasta u našem klubu. NŠM pod vodstvom Senada Harambašića doživljava procvat i u to vrijeme broji preko dvjesto članova. Uz već spomenutog Harambašića u trenerski kadar uključeni su Košković, Blažinčić, Tomčić, Weihnacht, Aplenc, Senzen ml., Grđan i Pereković. Veliku pomoć dali su i roditelji svojim angažiranjem oko škole mladeži.
 
Generacija su vrijedni kurilovčani stvarali i svoj sportski centar. Nakon što su niz godina, presvalačili u sportsku opremu ispod jablanova uz rub „lajne“, a znoj s tijela ispirali bistrom vodom iz obližnje Lomnice, preselili su se u tadašnji“vrbarski“, a potom je po njima nazvan i „fiskulturni dom“. Na samom kraju 70-ih godina već prošlog stoljeća, agilnom predsjedniku Franji Lederu pala je čast da započne gradnju prvih po sadašnjem shvaćanju skromnih svlačionica, dok u tadašnje vrijeme je malo koji klub imao četiri svlačionice u svojim klubskim prostorima. Sportski dom rastao je iz godine u godinu. Tadašnje građevinsko poduzeće „Udarnik“ dogradilo je dio prostorija, zatim je agilni Vinko Ceković uspio staviti krov na cijelio objekt. Pod vodstvom Vlade Stepanića natkrivena je velika terasa. Pod predsjedanjem Zdenka Sovine izgrađeno je ukopano malonogometno igralište na kojem je nedugo potom i održana osnivačka Skupština ŽRK Udarnik. Postavljena je rasvjeta na malonogometnom i pomoćnom igralištu. Dolaskom na mjesto predsjednika kluba Marija Pejaka dograđen je sportski dom sa dodatnih stotinjak kvadrata, izgrađena je tribina između glavnog i pomoćnog igrališta.
 
Mnogo je Kurilovčana ugradilo sebe u „Udarnik“. Nesebično i s ljubavlju nastojali su očuvati ono što su zatekli, te podariti novi sadržaj svojem klubu. U nemogućnosti nabrajanja svih spominjemo samo imena predsjednika koji su obilježili pojedina razdoblja „Udarnikove“ povijesti – Janko Leder, Franjo Odrćić, Ivan Odrčić, Franjo Leder, Ivan Stepanić, Juraj Stepanić, Ivan Leder, Šime Vatavuk, Vlado Medved, Vinko Ceković, Joso Mučnjak, Ive Krmpotić, Juraj Radočaj, Zdenko Sovina, Vlado Stepanić i Mario Pejak.
 
U nadi da će se ova stranica još kvalitetnije nadograđivati završimo ovu kratku povijest kluba povijesnom rečenicom Franceka Odrčića „Razmeš ti mene, nas ne bu, a Udarnik bu tu navek“.
 
- '''sastavio: Vlado Stepanić'''
 
Trenutačno se natječe u [[4. HNL]] - središte B.
Anonimni suradnik