Podrijetlom je iz stare splitske [[plemstvo|plemićke]] obitelji Lukarić (Luccari). Godine [[1409.]], kada je umro nadbiskup Peregrin Aragonac, bio je na funkciji [[arhiđakon]]a. Tada mu je [[Metropolitanski kaptol u Splitu|splitski Kaptol]] povjerio službu kaptolskog [[vikar]]a, a potom ga gotovo jednoglasno izabrao za novog nadbiskupa. Izbor je potvrdio [[papa]] [[Ivan XXIII.]] [[1410.]] godine, ali ja nastojao vratiti u Split izbjeglog nadbiskupa A[[Andrija I. Gualdo|Andriju Benzija]], pa je već danu potvrdu povukao i [[1411.]] na splitsku nadbiskupsku stolicu ustoličio [[Petar X. Dišković|Petra X. Diškovića]], dotadašnjeg biskupa Faenza, s čime se nisu slagali ni Splićani ni kralj [[Žigmund Luksemburški|Sigismund Luksemburški]]. Zbog toga je Dujam II. šest godina upravljao Splitskom nadbiskupijom kao kaptolski vikar i samo izabrani nadbiskup. U međuvremenu sprijateljio se s kraljem Sigismundom, na čijem je dvoru boravio nekoliko mjeseci tokom [[1413.]] godine, kao voditelj izaslanstva Splićana u vezi sa zbacivnjemzbacivanjem [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića Hrvatinića]] s položaja splitskog [[herceg]]a.
Nakon što je nekadašnji splitski nadbiskup A.Andrija Benzi postao kaločko-bačkim nadbiskupom, Dujam II. je bez poteškoće dobio pristanak kralja, a onda i pape, pa je [[1415.]] zaređen za splitskog nadbuskupa. Kada je Split [[1420.]] godine priznao [[Mlečani|mletačku vlast]], Dujam je, nezadovoljan ishodom događaja i vjeran kralju Sigismundu, zauvijek napustio Split te ostatak života proveo u Ugarskoj, noseći i dalje naslov splitskog nadbuskupa. God. [[1435.]] ime mu je navedono medu imenima biskupa koji su bili u državnom saboru u [[Požun]]u. Njegov [[grb]] uklesan je na donjem dijelu zvonika [[splitska katedrala|splitske katedrale]] i na [[sarkofag]]u njegove majke u peripteru katedrale.
