Razlika između inačica stranice »Karmelićani«

Dodano 218 bajtova ,  prije 8 godina
m
bez sažetka
m (r2.7.1) (robot Dodaje: arz:راهبات الكرمل)
m
Osnivač: grupa pustinjaka na gori [[Karmel]]u u 13. stoljeću, obnovila ga [[Sveta Tereza Avilska]] i Sv.Ivan od Križa u [[16. stoljeće|16. stoljeću]].
 
Poznatiji [[samostan]]i: [[RemeteCrkva (Zagreb)Majke Božje Remetske|Remete]] ([[Zagreb]]), [[Sombor]] ([[Srbija]]), [[Buško blato]] ([[BiH]]).
 
Sveci, blaženici i sluge Božji iz njihovih redova: [[Sveta Tereza Avilska]], [[Ivan od Križa|Sveti Ivan od Križa]], [[Sveta Mala Terezija]], [[Sveta Edith Stein ]], sluga Božji [[Gerard Tomo Stantić]], [[Filip Vezdin]] (bosonogi karmelićanin) <!-- Ordo Carmelitarum Discalceatorum -->...
== Kratka povijest Reda ==
[[Datoteka:Teresa of Avila dsc01644.jpg|mini|[[Sveta Terezija Avilska]]]]
U doba [[križarski ratovi|križarskih ratova]] počeli su se skupljati u zajednice na gori Karmelu pobožni muževi da tu u pokori i molitvi, pod zaštitom [[Blažena Djevica Marija|Blažene Djevice Marije]], služe [[Bog]]u. Za njih je prvo pravilo sastavio sv. Albert, [[jeruzalem]]ski patrijarh. Bilo je to [[1209.]] godine. Po gori Karmelu i kapeli Bl. Dj. Marije ovi su se redovnici nazvali "Braća Blažene Djevice Marije od gore Karmela".
 
Kad su iz [[Palestina|Palestine]] prešli u ||Europa|Europu]], prvotno Pravilo je zbog novih okolnosti moralo doživjeti neke promjene. Kad je pak tijekom vremena u obje grane reda (karmelićani i karmelićanke) došlo do udaljavanja od Pravila, popustio je duh one prvotne revnosti. U to vrijeme, tijekom 16. stoljeća, obje grane Reda reformiraju [[Sveta Terezija Avilska|sveta Terezija od Isusa (Avilska)]] i [[Ivan od Križa|sveti Ivan od Križa]] u [[Španjolska|Španjolskoj]]. U [[Duruelo|Duruelu]] je [[1568.]] započela terezijanska obnova muške grane Karmelskog Reda.
 
Tome je prethodio boravak oca Generala Ivana Krstitelja Rossija u Ávili [[1567.]], kojom prigodom ga je mjesni [[biskup]] don Alvaro de Mendoza zamolio da dadne dozvolu za osnutak prema prvotnom Karmelskom Pravilu obnovljenih muških samostana u biskupiji. [[Sveta Terezija Avilska|Sveta Terezija Avilska]] nigdje ne izjavljuje da ga je i ona isto pitala, ali ideja i molba su zacijelo krenuli od nje. O. General htjede dati dozvolu, ali se bojao negativne reakcije u redu, ipa je stoga je odložio pitanje osnutka radi mira u Redu (usp. Osnuci 2,4).
 
Poslije nekoliko dana, Terezija je ponovno pokrenula pitanje osnutka braće koja bi se ravnala po istom Pravilu, te se preporučila Gospodinu i ocu Generalu napisala jedno pismo „moleći ga najbolje što sam umjela.“ U pismu mu je prikazala veliku korist koju bi time učinio za svoje služenje Našoj Gospi, što je bila slaba točka oca Generala – služenje Našoj Gospi, te se sv. Terezija nije ustručavala poslije izjaviti da ga je „sigurno Gospa nagovorila“, jer je General – koji se tada već nalazio u [[Barcelona|Barceloni]] – odgovorio potvrdno sv. Tereziji dajući joj dozvolu za osnutak dvaju „muških“ samostana. Nadnevak pisma je 10. kolovoza [[1567.]].
 
Još je bilo potrebno dobiti dozvolu aktualnog i prethodnog provincijala. Tu je biskup posredovao i obojica su pristali. Ali sv. Tereziji punoj dobrih želja i dozvola nedostajalo je ono glavno: pronaći redovnike koji bi bili voljni započeti takvu obnovu karmelskog života. Nedostajalo joj je i mjesto gdje bi se započelo to i ostvarivati. Budući da joj se sve činilo mogućim, krenula je u potragu za braćom i kućom, i našla oboje.
 
Otišavši za [[Velika Gospa|Veliku Gospu]] na osnutak u [[Medina del Campo|Medinu del Campo]] [[1567.]] još nije znala što joj je činiti. Tada joj je tamošnji prior o. Antonio de Heredia potajice priopćio svoju raspoloživost „i obećao mi da će biti prvi.“ Sv. Terezija je pomalo u šali uzela njegovu ponudu, i rekla mu „neka se vježba u stvarima koje želi obećati“ (Osnuci 3,16). Malo potom, susrela se s [[Ivan od Križa|bratom Ivanom od sv. Matije]], koji je netom nakon Mlade mise već mislio prijeći kartuzijancima, i kojega je pridobila za svoj projekt na koji je on pristao pod uvjetom da ne bude morao dugo čekati (usp. Osnuci 3,17).
 
Našavši braću, još je preostalo naći kuću. Izvjesni plemić iz Avile ponudio je sv. Tereziji kuću koju je posjedovao u nekom malom i pustom mjestu. Sv. Terezija se potrudila otići pogledati ponuđeno mjesto u lipnju [[1568.]], i nakon puta teškog zbog velike vrućine, stigla je tamo s još jednom sestrom i čuvenim Julijanom Avilskim. Uvidjevši malenost i trošnost ponuđenoga, vratila se u Medinu i izložila viđeno o. Antoniju i o. Ivanu, koji su vrlo rado prihvatili oskudne uvjete smještaja. O. Ivana je potom sv. Terezija povela preko ljeta sa sobom na osnutak u [[Valladolid]] gdje ga je pobliže uputila u to što namjerava s tim novim djelom.
 
O. Ivan stiže u Duruelo početkom [[listopad]]a, te u suradnji s jednim tesarom namješta kuću za redovničko stanovanje. Vrlo brzo su završili s uređivanjem „jer nije bilo novaca, iako se namjeravalo mnogo toga učiniti“ (Osnuci 14,2), te se započelo s „bosonogim“ životom 28. studenoga [[1568.]] s Antonijem od Isusa i Ivanom od Križa, te još dvojicom kandidata.
 
Sv. Terezija ih je nakon nekoliko mjeseci obišla u [[Korizma|korizmi]] [[1569.]] obišla, kad je bila na putu za osnutak u [[Toledo|Toledu]]. Svoja zapažanja i dojmove o tom susretu ostavila je u 14. poglavlju Knjige osnutaka. Ubrzo potom, zbog iznimno loših uvjeta života u Duruelu, osnutak je u lipnju [[1570.]] preseljen u nedaleko mjesto Mancera de Abajo, ali karmelićani nisu nikad zaboravili „betlehemsku štalicu“ (Osnuci 14,6) iz Duruela, i s nostalgijom su to mjesto i kasnije posjećivali.
 
Na tom je mjestu poslije više godina sagrađena jedna kapelica, a [[1637.]] čak i novi [[samostan]], koji je međutim u potpunosti uništen nakon antiklerikalnih zakona u Španjolskoj [[1835.]] godine. Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], 20. srpnja [[1947.]], na tom području je uspostavljen novi samostan bosonogih karmelićanki, koje – po želji sada već blažene Majke Maravillas od Isusa – nastavljaju uspomenu na Ivana od Križa u tamošnjoj samoći.
 
 
== Karmelićani u Hrvatskoj ==
 
Karmelićani su u Hrvatsku došli preko njihovog samostana u Somboru[[Sombor]]u u [[Bačka|Bačkoj]] [[1904.]], gdje su se i općenito prvotno ukorjenili među Hrvatima[[Hrvati]]ma. Za to je zaslužan Sluga Božji [[Gerard Tomo Stantić]] koji je planirao dovesti ove redovnike u Hrvatsku. Zbog njegovog zalaganja i truda je stekao naziv ''Oca Hrvatske karmelske provincije''.
 
Veliku pomoć u ostvarenju Stantićevog nauma je dao zagrebački nadbiskup bl. [[Alojzije Stepinac]] koji je i pozvao karmelićane u Hrvatsku.
 
Planove je omeo [[Drugi svjetski rat]], a konačno ostvarenje Stantićevog plana se zbilo tek poslije njegove smrti. Prvi karmelićani su došli [[1958.]] u [[Hrvatski Leskovac]] kod sestara karmelićanki, a [[1959.]], kada karmelićani dolaze u Zagreb (Remete), gdje su preuzeli upravu župe i svetišta Gospe Remetske, "Zagovornice Hrvatske" u [[Crkva Majke Božje Remetske|Remetama]] (onda kod Zagreba, a danas dijelom Zagreba), a [[1960.]], na blagdan [[Sveti Josip|sv. Josipa]] kardinal [[Franjo Šeper]] je osnovao prvi karmelićanski samostan u Hrvatskoj.
 
Zatim otvaraju [[1976.]] kuću u [[Split]]u na [[Kamen]]u, potom u [[Krk]]u [[1996.]], a u najnovije vrijeme sagradili su samostan i duhovni centar [[Sveti Ilija|Sv. Ilije]] kod [[Buško jezero|Buškog jezera]] u [[Hercegovina|Hercegovini]], a [[Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa]] obuhvaća i samostan u [[Sofija (grad)|Sofiji]] u [[Bugarska|Bugarskoj]]. Od [[1987.]] u Remetama djeluje ''Institut za kršćansku duhovnost''.
 
Hrvatski karmelićani su do [[1990.]] imali status ''komesarijata'', a onda je utemeljena Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa. Sjedište joj je u Zagrebu u Remetama.
 
=== Klauzurne karmelićanke ===
[[Klauzurne karmelićanke]] su u Hrvatsku došle na poziv kardinala [[Alojzije Stepinac|Alojzija Stepinca]]. Godine [[1939.]] su utemeljile svoj klauzurni Karmel u [[Brezovica (Zagreb)|Brezovici]], a potom djeluju u [[Juršići|Jurišićima]], odakle odlaze u [[Kloštar Ivanić]]. Godine [[1987.]] sestre iz Kloštra Ivanića osnivaju samostan u [[Šarengrad|Šarengradu]]. Početkom velikosrpskog osvajanja Hrvatske ih velikosrbi protjeruju iz Šarengrada te su neko vrijeme sestre provele kao prognanice u Remetama. U međuvremenu im je izgrađen samostan u [[Đakovačka Breznica|Đakovačkoj Breznici]]<ref>[http://www.hrvatskarijec.rs/arhiva.php?zg=2089923&no=75 Hrvatska riječ] Baština za budućnost, 16. srpnja 2004. </ref>, kod Đakova, a izgrađen je i osnovan novi samostan i u [[Marija Bistrica|Mariji Bistrici]].
 
{{commonscat|Carmelites}}