Talijanski neorealizam: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 5:
Talijanski neorealizam se javlja po završetku 2. svjetskog rata odnosno poslije pada vlade Benita Mussolinija, što je uzrokovalo decentralizaciju talijanske filmske industrije. Neorealizam je bio znak kulturalne promjene i socijalnog napretka u Italiji. Filmovi talijanskog neorealizma prikazuju suvremene ideje i priče koje su snimane na ulici jer su filmski studiji velikim dijelom bili oštećeni u ratu.
Neorealističan stil je razvio krug kritičara (Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, Gianni Puccini, Cesare Zavattini, Giuseppe DeSantis i Pietro Ingrao) okupljenih oko časopisa Cinema. S ozbirom da pisanje o politici nije bilo u potpunosti moguće (glavni urednik časopisa je bio Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija) kritičari su napadali tzv. filmove bijelog telefona koji su dominirali tadašnjom talijanskom industrijom i bili su slabe kvalitete. Kritika je osjetila da bi se talijanska kinematografija trebala vratiti korijenima realističnog pitanja s prelaza 19. stoljeća u 20.
Antonioni i Viskonti su bili bliski suradnici Jeana Renoara. Dodatno: mnogi filmaši su razvijali svoje vještine radeći na kratkotrajnom kaligrafskom filmu. Tragove neorealizma možemo vidjeti u filmovima Alessandra Blasettija i Francesca De Robertisa. Dva najznačajnija prethodnika neorealizma su Toni (
Za prvi film neorealizma se uglavnom drži Ossessione Luchina Viscontija iz 1943 iako je značajan tek kasnije zapažen Aniki-Bobo Manloela de Oliveira iz 1942. Neorealizam je stekao svjetsku slavu 1946 s filmom Rim, otvoreni grad Roberta Rosselinija jer je osvojio Grand Prize na Filmskom festivalu u Cannesu.
Talijanski neorealizam doživljava svoj kraj sredinom pedesetih. Standard života u Italiji se znatno podigao i to je tražilo novu poetiku sa više optimizma koji su nudili američki filmovi tog razdoblja. Vizija siromaštva i očaja koju je nudio film neorealizma nije više nudila ništa naciji koja je bila gladna pozitivne promijene. Država također nije podupirala poetiku neorealizma, Giulio Andreotti je rekao: Neorealizam je prljao rublje koje ne bi trebalo biti prano i vješano vani.
Redak 19:
Na samom vrhuncu neorealizma 1948. Visconti je adaptirao roman I Malavoglia koji je nastao na vrhuncu talijanskog verizma potkraj 19. stoljeća. Radnja romana smještena je u suvremenu Italiju i priča je funkcionirala bez većih izmjena. Tako je nastao film La terra trema u kojem glume amateri i sniman je u stvarnom selu u kojem se odigrava radnja romana.
Neki suvremeni kritičari talijanskog neorealizma smatraju da je to manje poetika a više odnos filma spram postojeće socijalne situacije u državi. Vincent Rocchi je koristeći psihoanalizu za film neorealizama ustvrdio kako strukturu tjeskobe pretvara u strukturu samog filma.
= Utjecaj =
Period od 1943. do 1950. u povijesti talijanskog filma pripada neorealizmu koji je više bio trend ili pokret nego škola ili konkretan krug autora, teoretičara i kritičara. Utjecaj neoralizma je velik ne samo na talijanski filmo općenito nego i direktno na francuski novi val, poljsku filmsku školu i krajnji utjecaj mu doseže globalnu razinu.
| |||