Razlika između inačica stranice »Hrvatski katolički pokret«

bez sažetka
=== Djelovanje biskupa Mahnića ===
 
Dr. [[Antun Mahnić]] preuzeo je 1897. upravu [[Krčka biskupija|Krčke biskupije]]. Podrijetlom Slovenac, on je još 1888. počeo, na slovenskom jeziku, izdavati časopis ''Rimski katolik'', kojemu je ujedno bio urednik, izdavač i vlasnik. U tom časopisu je iznosio svoje stavove i ocjene te vodio polemike o filozofskim, vjerskim, socijalnim i drugim pitanjima, po čemu je postao vrlo poznat. Putem svojega časopisa inicirao je održavanje Sveslovenskoga katoličkog skupa, 1892., u [[Ljubljana|Ljubljani]]. Poveo je i vodio katolički pokret u Sloveniji, s [[Janez Krek|Janezom Krekom]] i ostalima. Zadnje njegovo važno djelo među Slovencima bilo je osnivanje tzv. [[Leonova družba|Leonove družbe]], 1896. g., u Ljubljani, a koja je trebala biti znanstveno-izdavačka ustanova.
 
Novi krčki biskup u početku samo čeka i ne provodi nikakve akcije. Priprema se, promatra i proučava vjerske, političke i kulturne prilike i prati društvenu situaciju u Hrvatskoj. Ubrzo je uvidio da su problemi javnoga života u Hrvata slični onima u Slovenaca. Počeo je uspostavljati kontakte sa svećenicima koji su pisali u službenim katoličkim glasilima, zagrebačkome ''[[Katolički list|Katoličkom listu]]'' i sarajevskoj ''Vrhbosni''. Prisustvovao je i na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku u Zagrebu, ali se nije htio uključiti u rasprave. Postalo mu je jasno da su izglasane rezolucije u tadašnjim okolnostima lišene mogućnosti ostvarenja. Valja naznačiti da je biskup Mahnić smatrao da je način na koji se na Katoličkom sastanku pristupalo nadirućemu liberalizmu već potrošen i da treba naći novi i odrješitiji otpor. Shvatio je da odgovor liberalizmu mora biti odgoj mladih katoličkih naraštaja, koje bi se dovelo istinskomu vjerničkom duhu. Ti bi mladi ljudi onda snagom svoje [[duhovnost]]i zaista preobrazili cjelokupnu društvenu stvarnost u žaru toga istog kršćanskog/katoličkog duha. Bez obzira na to, Mahnić je započeo sa svojim radom u kontekstu smjernica Katoličkog sastanka o organiziranju i odgoju srednjoškolaca i studenata u okviru katoličkih društava, usporedo s aktivnim uključivanjem katoličkog laikata u djelovanje Crkve, te o ostvarenju katoličkog tiska, za koji je smatrao da ima presudnu ulogu u utjecaju na kulturu i društvo.
 
U tome smislu, [[1903.]] godine, pokreće tromjesečnik ''Hrvatska straža''. Puni naslov lista je bio ''[[Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu]]'', podnaslov ''Časopis namijenjen nauci i književnosti'', a geslo »Antemurale christianitatis« (»Predziđe kršćanstva«). Bio je to apologetsko-filozofski časopis, koji je izlazio do 1918. godine, prvo u [[Krk]]u, potom u [[SenSenj]]u, a naposljetku u [[Rijeka|Rijeci]]. Prvi urednik bio mu je dr. [[Ante Alfirević]], svećenik iz [[Split]]a. List se je obraćao studentima i intelektualcima. Branio je katolički vjerski nauk od suvremenih zabluda i pozivao sve, a prvenstveno mladež, na duhovnu obnovu. Biskup Mahnić je u Krku, 1899., osnovao i vlastitu tiskaru, nazvanu »Kurykta«, u kojoj je osim ''[[Hrvatska straža|Hrvatske straže]]'' tiskao i dvomjesečnik za ekonomiju i kulturu ''[[Pučki prijatelj]]'', namijenjen katoličkomu vjerničkom puku, te druge publikacije.
 
Pozivanjem u ''Hrvatskoj straži'' na život po kršćanskim načelima započelo je razlučivanje kršćanskih ideja i stavova od onih koji su s kršćanstvom nespojivi, tj. »razdioba duhova«, kako je to nazvao Mahnić. Po uzoru na europske zemlje, Mahnić se nadao da bi katolički laici mogli postati nositelji preporodnih težnji katoličanstva i među Hrvatima. Mahnić je gledao u vjernicima vojsku, čiji generali bi bili svećenici. Počela je nadalje i borba protiv liberalizma, koji je potkopavao vjeru, a čiji su elementi otkrivani i unutar sama kršćanstva, i to poglavito kod onih koji se izvana nisu htjeli pokazati vjernicima, jer su vjeru smatrali osobnom stvari, ili ju pak nisu prihvaćali u cijelosti. Oni su bili na meti kao katolički liberalci. Jasno je da je onom dijelu [[kler]]a koji je u prvom redu imao u planu nacionalne ciljeve smetalo izricanje rigidnih katoličkih načela nauštrb liberalizma.
Još ranije bio je osnovan kulturno-politički klub »Immaculata«, kojemu su pripadali dr. Velimir Deželić stariji, [[Aleksandar Bresztyenszky]], Oton Szlavik i dr. Taj klub se je povezao s biskupom Mahnićem, s dalmatinskim svećenstvom oko dr. Ante Alfirevića i s vrhbosanskim nadbiskupom dr. [[Josip Stadler|Josipom Stadlerom]]. Iz tih veza je rođena zamisao da se osnuje Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, kojemu bi glavna zadaća bila izdavanje katoličkoga dnevnika ''Hrvatstvo''. Dnevnik ''Hrvatstvo'', kao i cijeli Hrvatski katolički pokret, bilo je djelo mlađega klera, pretežito pravaške ideologije.
 
U prvom broju ''Hrvatstva'' donosi se proglas o Hrvatskome katoličkom tiskovnom društvu, gdje se obznanjuje osnutak tog društva i iznosi njegov program. Društvu je svrha »braniti, čuvati, širiti katoličku svijest putem štampe, te tako naš katolički narod obnoviti u Isusu Kristu«. Kao utemeljitelji društva ističu se (nad)biskupi [[Juraj Posilović]], [[Strossmayer]], Drohobeczky, Maurović, [[Ivan Krapac|Krapac]] i Voršak te laik Bresztyenszsky. Signifikantno je da među njima nema biskupa Antuna Mahnića. U uvodniku prvog broja, naslovljenom ''Naš program'', iznosi se za što će se list zalagati: »… nastojat ćemo, da se svima silama odupremo bezvjerskom i nekršćanskom duhu, što ga sve većma neprijatelji vjere i morala šire u narod, koji je po svojoj prošlosti 'predziđe kršćanstva'. (...) Borit ćemo se za samosvojnost crkve rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svakome napadaju, došao on s koje mu drago strane.« Kaže se u nastavku da će se truditi »da se sve u svim granama javnoga života obnovi i preporodi u Isusu Kristu«. »Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo što veće organičko proširenje hrvatskoga državnog prava. Zahtievat ćemo, da se Dalmacija kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji što prije pripoji, kako nam je to i u nagodbi zajamčeno; a radit ćemo, da se i ostale zemlje, na koje kraljevina hrvatska imade virtualna prava, prema obećanju kraljevske krunidbene zavjernice od god. 1867. pripoje materi zemlji. U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: h r v a t s k i, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski. Nastojat ćemo intenzivno, da se što više podigne narodno blagostanje svih slojeva pučanstva, te da se narod na gospodarskom polju unapriedi i da procvate. U tu svrhu ćemo zahtievati, da kraljevina Hrvatska sama upravlja svojim financijama.« Također kažu da će se posebno brinuti za radnički i seljački stališ, a također se zalažu i za opće pravo glasa. Kao svoje glavne neprijatelje izdvojili su [[socijalizam]], liberalni katolicizam, [[realizam]], [[sotonizam]] i »nietscheanizam«, dakle »sve sijače bezvjerstva i [[nemoral]]a u književnosti, dnevnim novinama i znanosti«, kako ih nazivaju. Laici i svećenici koji su stajali iza toga katoličkog dnevnika bili su uvjereni da im je misija »otvarati narodu oči«, upozoravati na sve moguće pogibli i »prokazivati narodne neprijatelje«. Vidljivo je da im je politički program bio klasični pravaški, s tim da rješenje hrvatskog pitanja vide u okviru Monarhije. U programu, koji je bio iscrpan i konkretan, bez dvojbe je zastupljena i socijalna sastavnica.
 
''Katolički list'' je na naslovnici donio proglas o osnivanju rečenog društva za katolički tisak, naslovljen ''Katolici! Hrvati!''. Tamo se još kaže da je društvo osnovano u smislu rezolucije Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka. Potpisnici proglasa su navedeni utemeljitelji tiskovnog društva.
Ideološki program katoličkog gibanja koji je oblikovao biskup Mahnić bio je u izravnoj opreci naprednjačkom programu. Naprednjačkom trojstvu slobodoumnosti, demokratizma i nacionalizma, Mahnić je postavio svoje, sačinjeno od katoliciteta, kršćanske demokracije i hrvatstva. Po Mahniću, katoličko je organiziranje trebalo biti duhovni pokret koji svoje nadahnuće i život crpi iz vjere i povezanosti s Crkvom. Načelo kršćanske demokracije suprotstavljao se idoliziranju nacije i bilo kojeg i čijeg nacionalnog pitanja, iako uvijek podržavajući rodoljublje. Također se je sastojao i od zagovaranja materijalnog poboljšanja života naroda te njegova većeg utjecaja na društveno-političke prilike. Narodnosno pak HKP ja stajao na načelu prava hrvatskog naroda na samostalnost. Zahvaljujući Mahniću, odnos prema liberalizmu u Hrvatskoj dobiva posve drugačije i odbojnije značenje u Crkvi negoli je imao prije. S obzirom da je utjecaj biskupa Mahnića među naobraženim vjernicima u Hrvatskome katoličkom pokretu ostao duže vremensko razdoblje golem i neupitan, a među ostalim biskupima nije nailazio na vidljiviji otpor, otad pa nadalje njegovo gledište o liberalizmu bit će redovno uzimano kao ono Katoličke crkve u Hrvatskoj.
 
Svećenici su u Banskoj Hrvatskoj bili podijeljeni na razne stranke i samo dio svećenika pristajao je uz ''Hrvatstvo''. Godine [[1906.]] osnovana je '''[[Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava]]''', uz već postojeću [[Kršćansko socijalna stranka|Kršćansku socijalnu stranku]], koju su činile radničke [[domovinaši|domovinaške]] i [[frankovci|frankovačke]] frakcije. Novu stranku je oblikovala skupina oko ''Hrvatstva''. Program stranke sadržavao je političku, društveno-gospodarsku i bogoštovno-prosvjetnu sastavnicu. Stranka je bila nasljednica Hrvatske radničke zajednice [[Stjepan Zagorac|Stjepana Zagorca]], usvojila je pravaška politička stajališta, a težila je spajanju s [[čista stranka prava|Čistom strankom prava]], što se je kasnije i dogodilo. ''Hrvatska straža'' je pozdravila pokretanje nove stranke. Također je i ''Katolički list'' dao veliku podršku novonastaloj stranci. Osim krčkog biskupa Mahnića i drugi su pripadnici hrvatske katoličke hijerarhije smatrali da je za ostvarenje preporodnoga kršćanskog programa potrebna politička stranka te su zagovarali njezino osnivanje.
 
=== Pojava ''Jutra'' i ostajanje HKSP-a izvan glavne struje HKP-a ===
2.765

uređivanja