Tamjan: razlika između inačica

Jedan od najranijih spomena tamjana nalazi se u [[biblija|bilijskoj]] [[Knjiga Postanka|knjizi Postanka]] (37, 25), a odnosi se na pustinjske trgovce Jišmaelce kojima su [[Jakov (praotac)|Jakovljevi]] sinovi prodali svojeg brata [[Josipa]].

U Starom zavjetu također se često spominje tamjan iz [[Arapski poluotok|Arabije]].

Tamjan se u mediteranskom i orijentalnom svijetu koristio radi uklanjanja neugodnih mirisa u prostorijama, ali i u počast osobama ili božanstvima. To je bio razlog zbog kojeg su [[Kršćanstvo|kršćani]] u početku zazirali od ovakve prakse, premda je ona kao oblik bogoštovlja opisana i propisana još u [[Knjiga Izlaska|knjizi Izlaska]] (30, 34-37).

Običaj kađenja prodro je u život Crkve najprije na Istoku, u početku u počast caru, a kasnije i u liturgiji, u kojoj ona po nekim mišljenjima simbolizira molitve koje se uzdižu Nebu. Stoga je tamjan amblem svećeništva, pa u [[Poklonstvo mudraca|Poklonstvu]] (Matej 2, 11) jedan od maga njime dariva novorođenog Isusa[[Isus]]a. Na Zapadu se kađenje u [[Liturgija|liturgiji]] kao opća praksa uvodi tek u 7. st., a procvat doživljava tek od 14. st. dalje.