Inačica od 5. lipnja 2012. u 00:12 uredi EmausBot (razgovor \| doprinosi) Botovi 148.346 edits m r2.7.2+) (robot Dodaje: it:Viktor Kovačić ← Starija izmjena		Inačica od 25. lipnja 2012. u 18:18 uredi ukloni ovu izmjenu Luka Krstulović (razgovor \| doprinosi) 5.415 edits sređivanje, dopuna Novija izmjena →
Redak 3: '''Viktor Kovačić''' ([[Ločka Vas]] kraj [[Hum na Sutli\|Huma na Sutli]], [[28. kolovoza]] [[1874]]. - [[Zagreb]], [[21. listopada]] [[1924]].), [[Hrvatski\|hrvatski]] arhitekt. Često zvan ocem moderne hrvatske arhitekture - zbog suptilnih i čistih formi te svojih protofunkcionalističkih načela, Kovačić je jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata. Neka od važnijih zagrebačkih djela su [[Crkva sv. Blaža u Zagrebu\|Crkva sv. Blaža]], palača Burze, kuća Frank, Slaveks i uređenje Jezuitskog trga u Zagrebu, kao i mauzolej De Piennes u Vrbovcu, te brojni stambeni natječaji, interijeri i regulacije. Već za života Viktor Kovačić postat će karizmatičnom osobom, no svojim ostvarenjima, a još više istupima u javnosti, steći će više neprijatelja no prijatelja, postavši time ujedno i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Antun Jiroušek 1925. pisat će u »[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac345.nsf Vijencu]«: »Život je Kovačićev klasičan primjer za pojave ovakove vrsti, koje su se javljale u prošlosti, a javljaju se i u sadašnjosti hrvatske arhitekture.« Kovačićev suvremenik, slikar [[Ljubo Babić]] svjedoči: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin... Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno... Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom... Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim [[New York\|New Yorkom]], iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama... kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama...« ▼ Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta te urbanistička pitanja i pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao niz kritičkih tekstova (u časopisu ''Život'' objavljuje programatsku raspravu ''Moderna arhitektura''), a 1906. osniva Klub hrvatskih arhitekata (s Bastlom, Ivekovićen, Ehrlichom i Schönom). == U Bolléovom atelijeru == [[Datoteka:Viktor Kovačić- Kuća Frank, Mažuranićev trg 1, Zagreb, 1913. - 1914.jpg\|mini\|200px\|Viktor Kovačić- Kuća Frank, 1913. - 1914.jpg]] ~~No tko je uistinu bio~~ Viktor Kovačić? ~~Rođen~~rođen je u Ločen Dolu 1874. u seljačkoj obitelji,. ~~vrlo~~Vrlo brzo kao siroče odlazi stricu u [[Graz]], gdje završava pučku i zidarsku obrtnu školu, šegrtujući neko vrijeme kod Stadtbaumeistera Josepha Flora. Kao sedamnaestogodišnjak dolazi u Zagreb, gdje prvo radi kao vježbenik u građevnoj tvrtki Carnelutti, a zatim i u atelijeru arhitekta [[Kuno Waidmann\|Kune Waidmanna]]. Videći u Kovačiću darovita mladića, ubrzo ga preporučuje tadašnjem direktoru obrtne škole [[Hermann Bollé\|Hermannu Bolléu]], koji ga prima u svoj atelijer. Tijekom petogodišnjega rada kod Bolléa, kao tehničar i voditelj gradnji Kovačić je stekao golemo iskustvo, koje će mu omogućiti da 1896. upiše elitnu bečku [http://www.akbild.ac.at/ Akademie der bildenden Künste]. Boravak Viktora Kovačića u Beču od višestruke je važnosti, kako za sama Kovačića, tako i za razvoj hrvatske moderne. Naime, Kovačićev učitelj u Beču, kao i Slovenca [~~http://sl.wikipedia.org/wiki/Jo%C5%BEe_Ple%C4%8Dnik~~[Josip Plečnik\|Josipa Plečnika]], glasoviti je arhitekt [~~http://en.wikipedia.org/wiki/Otto_Wagner~~ [Otto Wagner]], jedan od ključnih protagonista europskog ~~[http://en.wikipedia.org/wiki/Fin_de_si%C3%A8cle~~ ''fin de sieclea]''. Nekako istodobno s Kovačićem, u Beč se nakon boravka u Americi vratio i arhitekt [~~http://en.wikipedia.org/wiki/Adolf_Loos~~ [Adolf Loos]], koji će svojim djelovanjem radikalno preusmjeriti dalji tijek arhitekture 20. stoljeća. Nekoliko godina poslije Kovačić i Loos prisno se sprijateljuju i počinju surađivati. Da nije bila riječ isključivo o poslovnoj suradnji, nego o nadasve prisnu prijateljstvu dvojice sumišljenika i suboraca za iste ideje, najzornije nam svjedoči i niz crteža i skica nedavno pronađenih u Kovačićevoj ostavštini, među kojima je svakako najzanimljivija studija [~~http://en.wikipedia.org/wiki/Andrea_Palladio~~[Andrea Palladio\|Paladijeve]] obnove [[Marko Vipsanije Agripa\|Agripinih]] terma u Rimu s anagramskim suputpisom dvojice arhitekata — Agripa LF oos Kovac Feci, (op. a. Agripa Adolf Loos Kovačić Fecit). == Prvi programatski istup == [[Datoteka:Kovačić- Kuća Frangeš, Rokov Perivoj 2, Zagreb, 1910.jpg\|mini\|200px\|desno\|'''Viktor Kovačić- Kuća Frangeš 1910.''']] Diplomiravši, 1899. Kovačić se vraća u Zagreb, gdje se vrlo brzo uključuje u javni život. Već 1900. inspiriran istoimenom Wagnerovom knjigom objavljuje u časopisu »Život« programski tekst Moderna arhitektura. Izuzmemo li kritičke dopise iz Pariza [[1897]]. arhitekta [[Josip Marković\|Josipa Markovića]] o zagrebačkoj arhitekturi, ili pak istup [[Ivo Pilar\|Ive Pilara]] u »Vijencu« 1898, riječ je o prvom arhitektonskom programskom istupu u nas, kojim će biti zacrtani temeljni ciljevi i problemi arhitektonske struke što će prema dosadašnjim iskustvima ostati aktualnim sve do kraja 20. stoljeća. Stanovi, kuće i uopće sve zgrade, ističe Kovačić kritizirajući postojeću arhitekturu, »moraju biti gradjene prema našim potrebama... Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika gradjene ciglom i željezom... Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost.« »Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva« citirat će Kovačića Jiroušek u »Vijencu«. Mnogo je radikalniji Loos. Čemu ugađati, pita se on, lošem ukusu stanara koji uživaju pri pomisli da im fasada pruža iluziju raskoši?« »Dekoracije koje nemaju pravo društveno pokriće zapravo su smiješne, još i više: one su nemoralne.« Takvi istupi obojici će, i Loosu u Beču i Kovačiću u Zagrebu, stvoriti mnogo neprijatelja. Već je glasovita anegdota kada je Kovačić nakon povratka u Zagreb u potrazi za poslom pokucao na vrata tada poznatu vladinu inženjeru, doslovce mu sasuvši u lice: »Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove — ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.« Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: »Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.« Kovačić će sve do smrti biti u bespoštednom sukobu, osobito s [[Izidor Kršnjavi\|Izidorom Kršnjavijem]]. No čangrizavi i ostarjeli vladin predstojnik za bogoštovlje i nastavu znao mu je žestoko uzvratiti: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.« ▼ ▲Takvi istupi obojici će, i Loosu u Beču i Kovačiću u Zagrebu, stvoriti mnogo neprijatelja. Već je glasovita anegdota kada je Kovačić nakon povratka u Zagreb u potrazi za poslom pokucao na vrata tada poznatu vladinu inženjeru, doslovce mu sasuvši u lice: »Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove — ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.« Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: »Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.« Kovačić će sve do smrti biti u bespoštednom sukobu, osobito s [[Izidor Kršnjavi\|Izidorom Kršnjavijem]]. No čangrizavi i ostarjeli vladin predstojnik za bogoštovlje i nastavu znao mu je žestoko uzvratiti: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.« == Potraga za samoodređenjem == [[Datoteka:Viktor Kovačić- Vila Vrbanić Vrbanić, interijer, ulica I. G. Kovačića 2, Zagreb 1910 - 1911.jpg\|mini\|200px\|'''Viktor Kovačić- Vila Vrbanić 1910.- 1911.''']] Upravo će ta, kako je ~~[http://www.oefg.at/text/wittgenstein/schorske.htm~~Carl ~~C. E.~~Emil Schorske] naziva u knjizi Beč krajem stoljeća, »generacijska pobuna protiv otaca u potrazi za novim samoodređenjem«, 1905. primorati nekoliko mlađih zagrebačkih arhitekata: [[Stjepan Podhorsky\|Stjepana Podhorskog]], [[Vjekoslav Bastl\|Vjekoslava Bastla]], [[Edo Šen\|Edu Šena]] i Viktora Kovačića, da kao ishodište strukovnogeneracijskog djelovanja osnuju [[Klub hrvatskih arhitekta]] — jednu od prijelomnica hrvatske moderne. Sukob Kovačića i sredine u kojoj je djelovao u jednom je trenutku poprimio tolike razmjere da mu je 1912, tijekom suradnje s arhitektom [[Hugo Ehrlich\|Hugom Ehrlichom]], skupina provincijskih vladinih službenika, predvođena stanovitim Augustom pl. Pisačićem, nastojala osporiti čak i pravo korištenja zvanja ovlaštenog i civilnog arhitekta. Sav očajan Kovačić tada piše banu [~~http://en.wikipedia.org/wiki/Slavko_Cuvaj~~[Slavko Cuvaj\|Cuvaju]]: »13 sam se godina nesmetano služio ovim naslovom, izvršavao bezprikorno svoje zvanje, ispunjavao dostojno svoje mjesto kao koristan član države u svojstvu arhitekta... Time je bez moje krivnje sav moj životni trud, sva moja marljivost, vrijeme i energija što sam je u svoje nauke i u svoje znanje uložio uzaludan, te se uništuje moja eksistencija... Time mi ne preostaje ništa drugo, nego svoje dosadanje polje uspješnoga rada ostaviti i seliti poput prognanika iz vlastite domovine«. Sukob s državnim činovništvom trajat će gotovo do Kovačićeve iznenadne smrti, koja će ga zateći 1924. usred izvedbe jedne od njegovih najvažnijih realizacija — palače zagrebačke Burze. Danas možemo nabrojati mnoga Kovačićeva ostvarenja koja su, u doba kada su nastajala, unijela važne promjene i novine u tadašnji hrvatski arhitektonski izričaj. Izdvojimo samo neka: vila Perok (1905), regulacija Kaptola (1908-1910) i Rokova perivoja (1909), crkva sv. Blaža (1909-1913), vile Vrbanić i Frangeš (1910), kuća Frank (1912-1913), vila Čepulić (1914), vila Fröhlich, kuća Slaveks (1920) i palača zagrebačke Burze (1923-1927). Upravo navedena djela najzornije tumače cjelokupan Kovačićev opus, koji se kretao u široku rasponu od afirmativnog i kritičkog pristupa urbanim temama i njihova aktivnog odnosa prema povijesnom nasljeđu, preko pojedinačnih gradnji, pa sve do studioznih razrada koje su bez susprezanja sezale i do najneznatnijeg arhitektonskog detalja i projekata s područja umjetničkog obrta, izražavajući u Kovačića, da parafraziram njegova suvremenika Edu Šena, neodoljivu strastvenu težnju za ljepotom kojoj je podloga duboka unutrašnja potreba za stvaranjem iz najčistijih izvora do kojih može doprijeti ljudski duh. Line 22 ⟶ 29: == Posthumno priznanje == Godinu nakon smrti, na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt (Expositions des Arts Décoratifs), arhitektu Viktoru Kovačiću posthumno je dodijeljem Grad Prix. No danas je u javnosti malo poznato da je Kovačiću glavna nagrada dodijeljena u jakoj međunarodnoj konkurenciji, koju su činila imena poput [[Auguste Perret\|Augusta Perreta]], [[Le Corbusier\|Le Corbusiera]], [[Bruno Taut\|Brune Tauta]] i [[Konstantin Melnikov\|Konstantina Meljnikova]]]. == Karizma i kontroverze == ▲Već za života Viktor Kovačić postat će karizmatičnom osobom, no svojim ostvarenjima, a još više istupima u javnosti, steći će više neprijatelja no prijatelja, postavši time ujedno i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Antun Jiroušek 1925. pisat će u »[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac345.nsf Vijencu]«: »Život je Kovačićev klasičan primjer za pojave ovakove vrsti, koje su se javljale u prošlosti, a javljaju se i u sadašnjosti hrvatske arhitekture.« Kovačićev suvremenik, slikar [[Ljubo Babić]] svjedoči: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin... Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno... Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom... Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim [[New York\|New Yorkom]], iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama... kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama...« == Projekti i realizacije== Line 122 ⟶ 133: * 1912. Natječajni projekt Narodnog doma u Koprivnici (Atelijer Kovačić & Ehrlich) 1912. - 1913. Uređenje stambene zgrade dr. Nikole Tomašića, Hebrangova 17- 19 (za Kovačić & Ehrlich) , Zagreb ~~(za Kovačić & Ehrlich) , Zagreb~~ 1912.- Stambeno poslovna zgrada Hrvatske banke za promet nekretninama, Medulićeva 2, Ehrlich radi idejni projekr a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijer Kovačić & Ehrlich) 1912. – 1913.- Stambena kuća Frank, Mažuranićev trg 1/Hebrangova 33 ( Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb ~~Ehrlich), Zagreb~~ 1912. – 1913.- Idejni projekt regulacije Svačićeva trga Line 150 ⟶ 159: 1913.- Stambena zgrada Hellenbach, Vranyczanijeva poljana 13, (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb 1913. - 1914.- Pregradnja stambene zgrade Kušević, Čirilometodska 3/ Kuševićeva 1 (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb ~~(Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb~~ *1913. – 1914.- Vila Čepulić, Jurjevska 63 a (Atelijer Kovačić & Ehrlich) , Zagreb

Viktor Kovačić: razlika između inačica