El Shatt: razlika između inačica

 

Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem [[1943]]. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava [[Dalmacija]], veliki broj civila ( preko 30.000 ) se u strahu od odmazde sklonio na otok [[ Vis]]. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab [[Partizani|partizanske vojske]] i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikog broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u [[Bari]], a zatim u [[Taranto]]. U zbjegu je bilo najviše Makarana ( oko 6000 ), zatim Vodičana, Hvarana, Višana i Korčulana te nešto ljudi iz Ravnih Kotara i Bukovice. Kako je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, ubrzo je donesena odluka da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.

Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini [[Sueski kanal|Sueskog kanala]], i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima ( prosječno u svakom jedna do dvije obitelji ). Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva. Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama. U nekoliko navrata, područje El Shatta je bombardirano iz aviona, pri čemu je također bilo žrtava.

 

 

Izbjegličko groblje je kasnije teško stradalo i bilo devastirano u izraelsko - arapskim ratovima. Konačno je 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno memorijalno područje sa spomen - obilježjem.