Kurdi: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
→Književnost: zamjena izbrisane slike |
||
Redak 494:
Kurdska [[književnost]] podrazumijeva sve pisane oblike na [[Kurdski jezik|kurdskom jeziku]]<ref name="IranicaLiterature"/>, a najčešće je dijelimo prema kurdskim narječjima [[Sjevernokurdski jezik|kurmandžiju]], [[gurani]]ju i [[sorani]]ju na kojima je pisana. Tradicionalno, pisana poezija igrala je manju ulogu u kurdskom društvu od narodne poezije prenošene usmenom predajom zbog čega je njen opus značajno je manji od onih na [[Perzijski jezik|perzijskom]], [[Turski jezik|turskom]] ili [[Arapski jezik|arapskom jeziku]], no može se mjeriti s [[Paštunski jezik|paštunskim]]<ref name="IranicaLiterature"/>. Kurdska se književnost do [[20. stoljeće|20. stoljeća]] uglavnom sastojala od [[Poezija|poezije]], dok su se djela pisana u [[Proza|prozi]] razvila kao posljedica društvenih i političkih čimbenika. Najranija pisana kurdska poezija slijedila je šablone arapsko-perzijske poezije što upućuje kako se takva tradicija pojavila prije najstarijih poznatih kurdskih pjesnika<ref name="IranicaLiterature"/>.
[[Datoteka:Ahmadi.JPG|mini|desno|250px|[[Ahmad Hani]] ([[1650.]]-[[1707.]]) često se smatra ocem kurdske književnosti]]
Pet najstarijih poznatih kurdskih pjesnika su Ali Hariri, Malaje Džezri, Faki Tajran, Malaje Bati i Ahmad
U [[16. stoljeće|16. stoljeću]] pod dinastijom [[Safavidi|Safavida]], u područjima koji približno odgovaraju današnjem iranskom Kurdistanu, plemićka obitelj Ardalan bila je nositeljem lokalne pismenosti i promicala je razvoj književnosti na [[gurani]]ju<ref name="IranicaLiterature"/>, jeziku čiji se korijeni razlikuju od kurdskog ali se općenito smatraju njegovim narječjem. Gurani je vremenom postao religijskim jezikom glavnog ogranka [[jarsan]]a<ref name="MacKenzie1965">[[#MacKenzie1965|MacKenzie, David N. (1965.)]], str. 255.-283.</ref><ref>[[#Asatrian2009|Asatrian, Garnik (2009.)]], str. 16. {{Citat|The Awromani dialect of Gurani became the sacral language of the Ahl-i-Haqq sect and was functioning as sort of a written language in the Southern Kurdish linguistic region.}}</ref>, nove iranske religije koju je još u [[15. stoljeće|15. stoljeću]] utemeljio [[Sultan Sahak]]. Na guransku književnost za razliku od kurmandžijske snažno je utjecala lokalna pjesnička tradicija, što se očituje u korištenju deseterca s prekidima između dva [[Rima|rimujuća]] dvostiha, što je tipično i kod ostalih iranskih narodnih pjesama<ref name="MacKenzie1965"/>. Osnivačem i prvim predstavnikom guranske škole smatra se [[Jusuf Jaska]] (u. [[1636.]]) koji je pisao lirike (''gazale''). Među njegovim učenicima bili su [[Ahmad Takti Marduki]] ([[1617.]]-[[1692.]]), [[Šejh Mustafa Bisarani]] ([[1641.]]-[[1702.]]) i [[Ahmad Begi Komasi]] ([[1796.]]-[[1877.]]). [[Kana Kobadi]] ([[1700.]]-[[1759.]]) sastavio je „Šalavatnamu“, hvalospjev o proroku [[Muhamed]]u i [[Ali|Imamu Aliju]], te poznatu priču o [[Širin]] i [[Hozroje II. Parviz|Hozroju]]. Posljednji i najpopularniji iz guranske škole bio je Sajjed Abdal Rahim Mola Saidi Tavgozi ([[1806.]]-[[1882.]]), poznat po umjetničkom imenu [[Madumi]] ili Mavlavi. Njegovo religijsko pjesništvo bilo je snažno inspirirano [[Sufizam|sufijskom]] literaturom, u kojoj slikoviti ljubavni govor igra važnu ulogu. Za istaknutu kurdsku pjesnikinju Mah Šaraf Kanom [[Mastura Kurdistani]] ([[1805.]]-[[1847.]]) dugo se vremena vjerovalo da je pisala isključivo na [[Perzijski jezik|perzijskom]], ali naknadno su otkrivene pjesme i na guraniju.
Redak 505:
Suvremeno razdoblje kurdske književnosti započinje [[1918.]] raspadom [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]] odnosno kada otomanski Kurdistan biva podijeljen između [[Turska|Turske]], [[Irak]]a i [[Sirija|Sirije]] čime je započelo dugo razdoblje [[#Diskriminacija Kurda|diskriminacije Kurda]]. U Turskoj je sve do [[1961.]] godine i donošenja novog [[ustav]]a na snazi bila stroga zabrana bilo kakvog korištenja kurdskog jezika, koji je u toj zemlji službeno priznat tek [[1991.]] godine od kada značajno raste broj kurdskih publikacija<ref>[[#Haig2008|Haig, Geoffrey (2008.)]], str. 5.</ref>. Za razliku od Turske i Sirije, u [[Irak]]u unatoč konstantnoj političkoj netrpeljivosti između Kurda i [[Arapi|Arapa]] kurdski jezik nije bio zabranjen i knjige su se nesmetano izdavale. Godine [[1959.]] na Sveučilištu u [[Bagdad]]u osnovan je odsjek za kurdske studije, a [[1970.]] kurdski je priznat kao drugi službeni jezik Iraka. Nakon što je krajem [[1970-ih]] Irakom ovladala panarapska stranka [[Baath]] na čelu sa [[Sadam Husein|Sadamom Huseinom]], značaj kurdskog jezika konstantno opada sve do [[2003.]] godine.
U Iranu su publikacije na kurdskom jeziku tiskane i tijekom vladavine [[Pahlavi (dinastija)|dinastije Pahlavi]] (npr. utjecajni tjednik „Kurdistan“ iz [[Teheran]]a) i nakon [[Iranska revolucija|iranske revolucije]]<ref name="IranicaLiterature"/>: godine [[1984.]] iranski književnik [[Ahmad Kazi]] (r. [[1935.]]) objavio je zbirku [[Satira|satiričnih]] kratkih priča pod naslovom „Veza“ (''Bakabin''), a [[Ali Hasaniani]] (r. [[1939.]]) objavljuje „Razrušeni grad“ (''Šari viran'') koji govori o društvenim problemima. Iste godine počinje izlaziti i kulturni [[časopis]] pod naslovom „Jutarnji lahor“ (''Sirvi'') kojeg uređuje pjesnik Hemin odnosno financira lokalna vlast. Časopis ubrzo postaje forumom za izražavanje kurdskog identiteta: objavljuju se brojne kratke priče na [[Sjevernokurdski jezik|kurmandžiju]] i [[sorani]]ju čime [[kurdski]] postaje značajnim književnim jezikom u [[Iran]]u<ref name="IranicaLiterature"/>. Godine [[1986.]] u [[Mahabad]]u održana je konferencija kurdskih intelektualaca kojoj je bio cilj još više učvrstiti utjecaj kurdske književnosti što je [[2002.]] rezultiralo i uvođenjem kurdskog kao obaveznog jezika u školama sjeverozapadnog Irana.
=== Glazba i ples ===
| |||