Alija Izetbegović: razlika između inačica

 

Sam tijek rata u Bosni i Hercegovini (prikazan na stranici o [[Povijest Bosne i Hercegovine|povijesti Bosne i Hercegovine]]) doveo je prilagođavanja Izetbegovićeve politike realnostima na terenu, pa je nakon više neuspjelih primirja, u američkom gradu Daytonu 1995. sklopljen sporazum između Izetbegovića kao predstavnika Bošnjaka (godine [[1993]]. muslimanski narod je službeno promijenio ime u bošnjački), [[Slobodan Milošević|Miloševića]] koji je predstavljao Srbe iz BiH, te [[Franjo Tuđman|Tuđmana]] kao predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata.

 

== Poratno razdoblje ==

Alija Izetbegović je smjerao, prije svega, «islamizirati» Bošnjake (prijašnje Muslimane), tj. ojačati njihov islamski identitet, i kao takve povezati ih, na više razina (kulturna, gospodarska, općecivilizacijska,..) s islamskim svijetom. Glede Bosne i Hercegovine, primarna politička aktivnost mu je bila da ojača prostorno i demografski muslimansko-bošnjački element, poveže ga sa sunarodnjacima u Sandžaku, kao i suvjernicima na Kosovu i dalje na istok. Za nacionalnu emancipaciju Bošnjaka na svim poljima nije imao sluha- na tom je pitanju, među inim, i došlo do raskola s Adilom Zulfikarpašićem i njegovim krugom. Ili, pojednostavljeno: za Izetbegovića i njegov najuži krug u SDA bošnjački identitet je bio podređen islamskom, dok je Zulfikarpašića i MBO islam bio samo jedna sastavnica- iako počesto najvažnija- u bošnjačkom identitetu. Ovdje valja napomenuti i to da je Izetbegović, kao pragmatičan političar svjestan konstelacije snaga u modernom svijetu, u više navrata pristajao na kompromise i u praksi ublažavao stavove, ostavljajući realizaciju vizije panislamske zajednice za neka buduća vremena. Na koncu se može postaviti pitanje: je li Izetbegović uspio u političkom projektu kojemu je posvetio život ? Iako se na to ne može dati jednoznačan odgovor zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina, iako formalno suverena zemlja, u praksi politički protektorat SAD i EU, vjerojatno je istinita tvrdnja da je Izetbegović u dobroj mjeri, ali ne potpuno uspio u glavnim crtama. Bošnjaci su se ireverzibilno nacionalno emancipirali, no na takav način da je vjerska komponenta postala stožer etničke kristalizacije- što je i bio glavni cilj Alije Izetbegovića. Također, takvi, «reislamizirani» Bošnjaci (i njihova politička elita) uspostavili su značajne i snažne veze s islamskim svijetom, poglavito onim u kojem dominira vjerska, a ne sekularna vlast. Bosna i Hercegovina je zamrznuta kao protektorat, što otvara mogućnost širenja utjecaja Bošnjaka i na prostore koje etnički pokrivaju Srbi i Hrvati. No- tu su i zorne granice Izetbegovićeva programa. Unatoč reafirmaciji vjerske komponente u bošnjačkom nacionalnom biću, nije ni približno postignut stupanj vjersko-ideološke homogenizacije kakav je Izetbegović priželjkivao, kao ni snažna dominacija religije u svakodnevnom životu. Iako je bošnjačka politička elita i dalje proislamski obojena, desetljeća sekularizacije i modernizacije se nisu mogla poništiti: općecivilizacijski izbor i usmjerba velikoga dijela Bošnjaka ipak su Europa i zapad, a ne Bliski istok i islamska ekumena. Sljedeću dilemu o statusu Bošnjaka: radi li se o Europljanima koji su i muslimani, ili primarno o muslimanima koji žive u Europi, Izetbegović je ostavio kao baštinu svomu narodu; dilemu koju će tek budućnost razriješiti.

 

 

{{Wikicitat|Alija Izetbegović}}