Vjekoslav Vrančić: razlika između inačica

'''Vjekoslav Vrančić''' ([[Ljubuški]], [[25. ožujka]] [[1904.]] - [[Buenos Aires]], [[25. ožujka]] [[1990.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] [[Političar|političar]], [[Emigracija|emigrant]] i pisac{{pojasniti|je li književnik ili pisac koje druge vrste?}}, član [[Hrvatska seljačka stranka|HSS]] a kasnije i [[Ustaše|ustaškog pokreta]], u [[NDH|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]] vršiobnašao je razne dužnosti, također i ministarske.

Vjekoslav Vrančić pučku je školu započeo u [[Gacko|Gacku]] a završio u [[Mostar|Mostaru]]. Tamo su se Vrančići preselili [[1916.]] nakon očeve smrti. Nižu trgovačku školu završio je u Mostaru, a trgovačku akademiju [[1924.]] u [[Sarajevo|Sarajevu]]. Od [[1925.]] vrši dužnost glavnog knjigovođe Okružnog ureda za osiguranje radnika u Mostaru. Već nekoliko dana nakon što je bio postavljen na spomenutu dužnost, preuzima i upravu ureda, bilo kao ravnatelj ili njegov zamjenik. U to doba je počeo djelovati i u politici i kulturi. U Mostaru je član svih hrvatskih društva, izvršni je član nekoliko njih, a odbornik je u Mjesnom Odboru [[Hrvatska seljačka stranka|HSS-a]], Hrvatskom Pjevačkompjevačkom Društvudruštvu ''HrvojeHrvoju'', [[Hrvatski sokol|Hrvatskom Sokolusokolu]] i Hrvatskom Športskom Klubu ''Zrinjski''. Službu u upravi Okružnog ureda za osiguranje radnika u Mostaru obnaša sve do [[1929.]], kada daje ostavku te se seli u [[Urugvaj]], [[Južna Amerika]]. Nakon dolaska u [[Montevideo]] postaje činovnik poduzeća ''Swift & Co'', no već [[1930]]. postaje iseljenički izaslanik Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja za područje Južne Amerike. Prihvaćajući tu dužnost, Vjekoslav Vrančić se seli u Buenos Aires. Tamo je za hrvatsko iseljeništvo od iznimnog značaja jer je zaslužan za poboljšanje njihovog položaja u Južnoj Americi. U to doba je Južna Amerika proživljavala teško razdoblje [[Gospodarska kriza|gospodarske krize]], Vrančićeva je zadaća pomoći Hrvatima pri zapošljavanju, a onima koji više nisu mogli podnijeti tešku situaciju, osigurati besplatan povratak u domovinu. Tako je za vrijeme svoje službe iz cijele Južne Amerike odpremio preko 4000 iznemoglih iseljenika u domovinu. Za vrijeme boravka u Buenos Airesu uspostavlja i prve veze s [[Ante Pavelić|Antom Pavelićem]], koji se tada nalazi u [[Italija|Italiji]]. Surađuje s raznim hrvatskim [[Domoljub|domoljubima]], među njima je i [[Ivo Colussi]] (Izdavač povremenika ''[[Croacia]]''). Na Vrančićev prijedlog, Ante Pavelić je u [[Argentina|Argentinu]] poslao [[Branko Jelić|Branka Jelića]], s ciljem organiziranja hrvatskih organizacija u Južnoj Americi. Kao rezultat toga, [[1930.]] je osnovana organizacija [[Hrvatski Domobran]] u Buenos Airesu. Vrančić u Buenos Airesu djeluje sve do polovice [[1931.]] go.

1931. Vrančić se vraća na kraće vrijeme u Zagreb, da bi se zatim preselio u [[Beč]], gdje nastavlja studij na ''Hochschule für Welthandel''. U Beču upoznaje razne prvake i suradnike ustaškoga pokreta ([[Ivo Perčević]], [[Stevo Duić]], ...). Diplomirao je [[1934]]., a doktorirao [[1936.]], zatim se vratio u Domovinu, gdje je bio uhićen, preslušan, pa pušten na slobodu. Zapošljava se kao zastupnik njemačkog kemijskog koncerna ''[[I.G. Farbenidustrie]]''. Na tom mjestu ga je zateklo i proglašenje NDH. [[Mladen Lorković]], kojeg je upoznao već u emigraciji, tada ga poziva na suradnju, te mu daje zadatak organizacije [[Ministarstvo vanjskih poslova|Ministarstva vanjskih poslova]]. Vrančić prihvaća svoj zadatak, preuzima funkciju šefa protokola MVP NDH, jedan je od ključnih ljudi koji su zaslužni za stvaranje MVP, koje je doslovce započelo od nule. MVP ništa nije preuzelo od bivše države, jer su se vanjski poslovi isključivo vodili iz [[Beograd|Beograda]]. O tome svjedoči i Mladen Lorković, kada se u veljači [[1942.]] obraća [[Hrvatski državni sabor|Hrvatskom državnom saboru