Otvori glavni izbornik

Promjene

Obrisano 2.785 bajtova ,  prije 7 godina
(sažetak izmjene uklonjen)
Prvi se teorijski spisi o sonetu kao pjesničkom obliku javljaju [[1332]]. godine, odnosno stotinjak godina nakon nastanka soneta. Autor tog prvog teorijskog spisa (''Summa artis rithimici vulgaris dictaminis''), koji predstavlja svojevrsni zahtjev za klasifikacijom tipova soneta, jest [[Antonio da Tempo]]. U njemu on nabraja čak šesnaest vrsta soneta (''sonnetus simplex, duplex, dimidiatus, caudatus, continuus, incatenatus, duodenarius, repetitus, retrogradus, semilitteratus, metricus, bilinguis, mutus, septenarius, communis, retornellatus''). Najpoznatija su tri tipa soneta: talijanski ili [[Francesco Petrarca|Petrarkin]], francuski ili [[Pierre de Ronsard|Ronsardov]] te engleski ili [[William Shakespeare|Shakespeareov]] sonet. U [[hrvatska književnost|hrvatskoj književnosti]] kao majstor soneta ističe se [[Antun Gustav Matoš]].
 
TROLOLOLO! soneti su sranje!
== Nastanak soneta ==
Prvi su se soneti pojavili oko [[1230]]. godine na Siciliji, među pjesnicima [[sicilijanska škola|sicilijanske škole]] okupljenima oko dvora [[Fridrik II., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrika II.]] Smatra se da su, barem djelomično, bili inspirirani nekim pučkim sicilijanskim oblikom. Tvorcem soneta kao posebnog pjesničkog oblika smatra se [[Jacopo da Lentini]], bilježnik (pravnik) u Fridrikovoj službi. U prvo se doba sonet često smatrao [[strofa|strofom]] i kao takav se pojavljivao u [[spjev]]ovima. Tek se postupno udomaćuje kao lirski oblik. Pronađeno je, također, da su prvi soneti bili obilježeni alternirajućom [[rima|rimom]] okteta, ali je vrlo brzo obgrljena rima postala klasični model te se počela osjećati kao bolja struktura sonetne forme. Tercine su pak bile povezane sljedećom shemom rima: CDE/EDC, CDE/CED. Soneti su bili pisani u [[jedanaesterac (književnost)|jedanaestercu]] (tal. ''endecasillabo'').
 
Novonastali se pjesnički oblik vrlo brzo širio i ubrzo osvojio cijelu Italiju. Savršenim su ga učinili pjesnici talijanskog [[slatki novi stil|slatkog novog stila]] (tal. ''dolce stil nuovo''), a kao najbolja se ostvarenja prezentiraju soneti [[Guido Cavalcanti|Cavalcantia]] (1250.-1300.), [[Dante Alighieri|Dantea]] (1265.-1321.) i [[Francesco Petrarca|Petrarke]] (1304.-1374.). U djelima je Cavalcantia i Dantea sonet pjesnički živio gotovo stotinu godina prije Petrarke, no tek je Petrarkina [[pjesništvo|poezija]] dala najznamenitiji [[stil]]ski pečat toj strogo smišljenoj pjesničkoj formi. Tome uzrok nisu bili samo brojni [[petrarkizam|petrarkisti]] u Italiji, već i činjenica da je pojava soneta u drugim europskim književnostima nerazdvojna od utjecaja Petrarke i petrarkizma. Tako u [[15]]. stoljeću Petrarkin ljubavni sonet kroz djela [[Luis de Góngora y Argote|Luisa de Góngore]] ulazi i u [[španjolska književnost|španjolsku književnost]]. U [[francuska književnost|Francuskoj]], u koju dospijeva u [[16]]. st., sonet je, s obzirom na prethodni utjecaj provansalske ljubavne lirike na Talijane, lako bio prihvaćen u svom petrarkističkom vidu, primjerice u poeziji [[Pierre de Ronsard|Pierrea de Ronsarda]].
 
U sve druge europske književnosti sonet je prodro s neposrednim ili posrednim petrarkističkim utjecajem. Naravno, jednom ustoličena u domaćoj tradiciji, sonetna je forma bila sve manje pod pritiskom onog pečata koji joj je dao njen prvi veliki predstavnik. Unatoč tome, sonet i dalje čuva svoja prvobitna stilska obilježja. I tako se do kraja 16. st. sonet proširio cijelom [[Europa|Europom]]. Prodro je čak i u književnosti [[Azija|Azije]]. Tada slijedi zastoj, ili prezasićenost sonetom. Veći se interes javlja ponovno u razdoblju [[Romantizam|romantizma]]. Tako sonet opstaje do danas.
 
== Struktura soneta ==
Anonimni suradnik