Katoličanstvo: razlika između inačica

U antičko doba (IV. st.) područje [[Rimokatolička Crkva|zapadne ili latinske Crkve]] podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva Nakon prodora islama (VII-VIII. st.) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji [[Alžir]] i [[Tunis]]) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (VII-X. st.) širenjem po germanskim ([[Engleska]], [[Njemačka]], [[Danska]], [[Skandinavija]]) i slavenskim zemljama ([[Poljska]], [[Češka]], [[Moravska]], [[Slovenija]], [[Hrvatska]], [[Bosna (država)|Bosna]]). Nakon reformacije (XVI. st.) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama ([[Latinska Amerika]], dijelovi crne Afrike i [[Filipini]]). Od XV. do XIX. st. s Katoličkom se Crkvom sjedinilo 18 istočnokršćanskih crkava (istočna i jugoistočna Europa, [[Bliski Istok|Bliski]] i [[Srednji Istokistok]]), sačuvavši svoj obred, liturgijski jezik i crkvenu disciplinu. Nakon migracija u XIX. i XX. st. znatan broj katolika živi u [[SAD]]-u, [[Kanada|Kanadi]] i [[Australija|Australiji]]. Katolicizam se u prostoru i vremenu susretao s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. Obilježavao je zemlje i narode u kojima se ukorijenio, a i sam njima bio društveno, kulturno i civilizacijski obilježen. Premda je katolicizam nadnacionalan, u tom se smislu može govoriti o katoličkoj kulturi i civilizaciji. Katolicizam, tj. Katolička crkve je prevladavajuća (u raznim stupnjevima) vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike i rubnim područjima istočne Azije. Broj katolika je sada (2004.) oko 1,1 milijarda vjernika.