Rainer Werner Fassbinder: razlika između inačica

Filmsku karijeru otpočinje s dva kratkometražna filma, "Gradski lutalica" (Der Stadtsreicher, 1965.) i "Mali kaos" (Das kleine Chaos, 1966.), a 1969. snima svoja tri prva dugometr. igrana filma ("Ljubav je hladnija od smrti" — Liebe ist kalter als Tod; "Katzelmacher"; "Bogovi kuge" — Gotter der Pest); u sva tri očigledni su utjecaji [[Jean-Luc Godard|Jeana Luca Godarda]], [[politički film|političkog filma]] i kazališnog iskustva, a njihova monotona retorika i naglašene socijalno-polititičke teze jasne su oznake dnevnopolitičkih [[pamflet]]izma. U filmu "Zašto je poludio gospodin R.?" (Warum lauft Herr R. Amok?, 1970.), u kojem se mirni činovnik vješa u zahodu nakon što je poubijao cijelu svoju obitelj, najjasnije dolazi do izražaja Fassbinderov korjeniti prosvjed protiv apsurdnosti građanske egzistencije. Otkrivši privlačivost filmova [[Douglas Sirk|Douglasa Sirka]], Fassbinder se početkom 70-ih godina okreće [[melodrama|melodrami]] kao formi za iskazivanje svoga svjetonazora. Tako, u suptilnoj homoerotskoj priči "Gorke suze Petre von Kant" (Die bitteren Tranen der Petra von Kant, 1972.) duševnu nestalnost ženskih likova pokušava izdići na razinu općeljudske patnje, dok u filmu Effi Briest (Fontane Effi Briest, 1974.) profinjenom osjećajnošću otkriva socijološke aspekte jedne ljubavne veze iz XIX st. U posljednjoj fazi stvaralaštva, u filmovima "Brak Marije Braun" (Die Ehe der Maria Braun, 1978.), "Lola" (1981.) i "Lili Marleen" (1981.) odstupa od stila komorne melodrame i na spektakularnoj povijesno-polititičkoj pozadini kroz ženske likove simbolički projicira sudbinu ratne i poratne Njemačke.

Jedan od najplodnijih poslijeratnih filmskih redatelja uopće (svojim je filmovima uvijek i scenarist ili koscenarist), režirao je tridesetak igranih filmova te glasovitu tv-seriju "[[Berlin Alexanderplatz (TV serija)|Berlin Alexanderplatz]]" (1979.) u 13 epizoda (uz još dvije kraće tv-serije), što za redatelja njegove dobi predstavlja iznimno bogat opus. Unatoč tematskoj raznolikosti, njegovi su filmovi pretežito utemeljeni na pričama i motivima iz zapadnonjemačke svakodnevice koju često prikazuju kritički oporo, čak nemilosrdno. Pritiješnjen opterećenjima iz prošlosti, izazvan opuštenošću i učmalošću sadašnjosti, Fassbinder svojim filmovima stvara negativnu sliku sociološke i psihološke geneze njemačkog »društva obilja« i malograđanske ravnodušnosti. Njegov protest, koji nerijetko vibrira između frustracije, opscenosti (npr. često i vrlo otvoreno izražavanje [[homoseksualnost]]i) i kadikad teško pojmljivog [[naturalizam|naturalizma]], na kraju se pretvara u buntovništvo s vidljivim znacima anarhičnog skepticizma. Tipični je predstavnik onog vala suvremenih redatelja koji radnju vode s pozicija ženskih protagonista, pa se u njegovim filmovima pojavio i proslavio cijeli niz markantnih glumica ([[Hanna Schygulla]], koja je ostvarila i medunarodnu karijeru, te [[Eva Mattes]], [[Barbara Sukowa]], [[Margit Carstensen]], [[Ingrid Caven]] i [[Irm Hermann]]).

Fassbinder se često pojavljivao na televiziji kao pobornik i tumač američke melodrame (posebno djela Douglasa Sirka), što je znatno utjecalo na revalorizaciju opusa tog redatelja i promjenu odnosa prema melodrami uopće. Glumio je u nekim svojim filmovima (ali i u nekoliko djela drugih autora — npr. "Sjenke anđela", 1975., D. Schmieda, prema Fassbinderovu scenariju), objavio je više zapaženih publikacija o filmu i — unatoč više državnih nagrada — žestoko polemizirao o stanju zapadnonjemačkog društva (npr. film "Njemačka u jesen" — Deutschland im Herbst, 1977., suredatelj sa [[Volker Schlondorff|Volkerom Schlondorffom]], [[Alexander Kluge|Alexanderom Klugeom]] i drugim).