Razlika između inačica stranice »Adam Dragosavljević«

Obrisano 5 bajtova ,  prije 9 godina
bez sažetka
'''Adam S. Dragosavljević''' ([[Breme (Baranjska županija, Mađarska)|Breme]], [[1. ožujka]] [[1800]]. - [[Opatovac]], [[28. lipnja]] [[1862]].), [[filolog]] i [[pedagog]].
 
U teškim materijalnim prilikama neredovito se školovao. Srpsku osnovnu školu učio u raznim mjestima (Breme, Kišvalud /[[Branjina]]/, [[Medina (Mađarska)|Medina]], Kačfalu /[[Jagodnjak]]/), a mađarsku u [[Haršanj]]u. Završivši osnovnu školu služio kod spahije i šegrtovao. Kako je od malena naučio crkveno pojanje, u 16. godini postao je crkveni zvonar-pojac, a godinu dana kasnije i učitelj, prvo u [[Bezedek|Bezedeku]] (Mađarska, 1815-16), pa u Monoštoru ([[Beli Manastir]], 1816-1817). U jesen 1817. upisao se u učiteljsku školu u [[Sombor|Somboru]] i ovu završio 1819. Kao učenik te škole iznenadio svoje profesore školskom disertacijom ''"O dijalektu srpskog jezika"'' (1818-19). Poslije završene preparandije, najviše da bi ovladao latinskim i njemačkim jezikom, položio je u [[Novi Sad|Novom Sadu]] 2. razred, a u [[Vinkovci|Vinkovcima]] 3. i 4. razred latinske gimnazije. Poslije je opet radio kao učitelj u Vinkovcima 1822-23, [[Šikloš|Šiklošu]] 1823-27, [[Mohač|Mohaču]] 1827-30, [[Vukovar|Vukovaru]] 1830-38. i [[Šid|Šidu]] (1840). Učiteljevanje prekidao nekoliko puta pa bio opštinskiopćinski bilježnik u Šidu, [[Gibarac|Gibarcu]] i Opatovcu, sekretartajnik ''Primiritelnog suda'' u [[Beograd|Beogradu]] i upravitelj osnovnih škola u Šidu.
 
Dopisni član [[Društvo srpske slovesnosti|Društva srpske slovesnosti]] u Beogradu od 1842., jedan od prvih pristalica [[Vuk Karadžić|Karadžićevih]] jezičnih reformâ, neumoran i uman prosvjetni i književni radnik, široke kulture i akcije. Radove o jeziku, narodnim pjesmama i srbuljama objavljivao u ''[[Letopis Matice srpske|"Letopisu Matice srpske"]]'' (7, 1826; 10, 1827; 25-26, 1831; 30-31, 1832; 32-35, 1833; 95-96, 1857; 98, 1858) i Arnotovom ''"Magazinu"'' (23, 39, 1838). Prikupljao narodne pjesme i riječi (oko 3000) iz Baranje i SremaSr(ij)ema i slao ih Vuku. Skupljao historijskepovijesne starine ([[srbulja|srbulje]], [[oktoih|oktoihe]], [[molitvenik|molitvenike]], itd.). Kao učitelj u Šiklošu počeo raditi po Vukovom pravopisu i obrađivao srpsku gramatiku, za što je bio oštro osuđen od školske uprave. Godine 1825. u ''"Letopisu Matice srpske"'' objavio više članaka pod naslovom ''"O pismenosti srpskoj"''. Vatreno se zalagao za uvođenje narodnog jezika u književnost i škole i za usvajanje savremenogsuvremenog pravopisa. Vukovoj pravopisnoj reformi dodao je svoje slovo ''I'' mjesto ''И''.
 
U rukopisu ostavio udžbenike za osnovnu školu: ''"Mali bukvar srpski"'' (1825), ''"Mali katihizis"'' (1828) i ''"Računica"''. Nije ih uspio štampatitiskati jer su bili pisani Vukovim pravopisom i narodnim jezikom. ''"Mali bukvar srpski"'' napisan je dvije godine prije Vukovog štampanogtiskanog ''"Bukvara"'' i bio je prvi [[bukvar]] na srpskom jeziku. Objavio je ''"Nemačku gramatiku"'' (I, 1833. u Pešti; II, 1843. u Novom Sadu; 1853. u Beogradu).
 
Prepisku s Vukom, [[Pavle Šafarik|Šafarikom]], kneževskim namjesnikom [[Jovan Gavrilović|Jovanom Gavrilovićem]], hrvatskim publicistom i ilircem [[Bogoslav Šulek|Bogoslavom Šulekom]], [[Danilo Medaković|Danilom Medakovićem]] i dr. između 1824. i 1839. ostavio u rukopisu pod naslovom ''"Protokoli od različiti pismeni i književni sočinjenija i poslova"''. U sačuvanim Vukovim rukopisima nalazi se oko 30 Dragosavljevićevih pisama (''"Vukova prepiska"'', V, Beograd, 1910). Njegova oda episkopu Stefanu Stankoviću druga je knjiga štampana Vukovim pravopisom (1829). Svojim vidnim učešćem u dugoj i znamenitoj borbi za srpski književni jezik i pravopis Dragosavljević je ostao izuzetna figura kulturne historije Vukovog doba.
Anonimni suradnik