Razlika između inačica stranice »Papa«

Dodano 9 bajtova ,  prije 8 godina
m
bez sažetka
m (r2.7.2+) (robot Dodaje: mzn:پاپ)
m
U [[Prva Klementova poslanica Korinćanima|Prvoj poslanici]] rimskog biskupa [[Klement I.|Klementa]] iz [[98.]] godine [[Korint|Korinćanima]] rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih [[prezbiter]]a, a u vezi s mučeničkom smrću Petra i [[sveti Pavao|Pavla]] u Rimu.
 
U povijesti Rimokatoličke crkve samo ime ''papa'' se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku [[Marcelin]]a (†[[304.]]) a prvi se "papom" službeno naziva rimski biskup [[Siricije]] ([[385.]] – [[399.]]), dok sam naziv "papa" za sve rimske biskupe uvodi papa [[Grgur I.|Grgur I. Veliki]] ([[590.]] – [[604.]]). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Pa se tako, primjerice, papa Grgur I. Veliki nazvao ''Servus servorum Dei'' ([[hrvatski jezik|hrv.]] ''Sluga slugu Božjih''). Danas se rabi i naziv ''Summus Pontifex'' (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i za [[biskup]]e.
 
Do vremena pape Grgura I. Velikog, rimski se biskupi označavaju titulom [[Pontifex Maximus]], koju je uveo papa [[Lav I.|Lav I. Veliki]] ([[440.]] – [[461.]]), a čije ime potječe iz razdoblja rane [[Rimska Republika|Rimske Republike]]. Titulu Pontifexa Maximusa, vrhovnog svećenika, nosili su [[Dodatak:Popis rimskih careva|rimski carevi]] sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara [[Gracijan]]a ([[375.]]), koji se pod utjecajem [[sveti Ambrozije|sv. Ambrozija Milanskog]], tijekom [[arijanstvo|arijanskog sukoba]], odbija nazvati Pontifexom Maximusom.
== Politička uloga ==
 
Iako napredna kristijanizacija [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]] u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom 5. stoljeća kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je povijesno pokazana sudjelovanjem pape [[Lav I.|Lava I. Velikog]] u ratu protiv hunskog vođe [[Atila|Atile]] [[452]]. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i [[756]]. godine nakon drugog [[Franačko-langobardski ratovi|franačko-langobardskog rata]] franački vladar [[Pipin Mali]] daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće [[Papinska država|Papinske države]]. U cilju jačanja svog političkog položaja, papa [[Lav III.]] kruni [[Karlo Veliki|Karla Velikog ]] za rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg [[Sveto rimskoRimsko Carstvo|Svetog rimskogRimskog Carstva]]. Otada papa krune sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karla V.]]. Kasnije je papa [[Pio VII.]] prisustvovao [[Napoleon]]ovoj krunidbi, kada se car sam okrunio. Tijekom talijanskog [[Risorgimento|Risorgimenta]] [[11. rujna]] [[1870]]. godine, Papinska država, nakon povlačenja francuskih postrojbi iz Rima zbog [[Francusko-pruski rat|francusko-pruskog rata]], zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenu [[Italija|Italiju]]. Papa ostaje u [[Vatikan]]u i njegov položaj je zakonski određen u svibnju [[1871]]. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Lateranskog i papinska ljetna rezidencija [[Castel Gandolfo]] ostaju u posjedu pape i u kojim mu je zajamčen suverenitet. Papa [[Pio IX.]], kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, [[Lav VIII.]] i [[Pio X.]],u želji za ponovnom uspostavom moćne Papinske države, odbijaju priznati novu ujedinjenu Italiju, a on se sam označava »''zatočenikom u Vatikanu''«. [[Prvi vatikanski koncil|Prvim vatikanskim koncilom]] iz [[18. srpnja]] [[1870]]. godine odlukom o »[[Nepogriješivost pape|nepogriješivosti]]« pape raste crkvena i politička moć pape ali teritorijalne želje ostaju neostvarene.
 
Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz povijest pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu tijekom svojeg pontifikata. Tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa [[Aleksandar VI.]], čovjek neprimjerne i neumjerene želje za uspjehom, a usto i političar (cilj opravdava sredstvo) i papa [[Julije II.]], odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao [[kršćanski vladar]]i, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i svjetovnu moć. Pape, kao što su [[Grgur VII.]] i [[Aleksandar III., papa|Aleksandar III.]], su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supremus Pontifex) Svetog rimskog Carstva. Svoju moć osobito su pokazali tijekom [[Papinska inkvizicija|papinske inkvizicije]].