Karaševski Hrvati: razlika između inačica

*Na popisu stanovništva u Rumunjskoj 2002. skoro sto posto stanovnika sedam karaševskih sela izjasnilo se Hrvatima. <ref name="Lisac">[[Josip Lisac]]: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Karasevci_nisu_ekavci Karaševci nisu ekavci], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], br. 482/483, 6. rujna 2012.</ref>▼

Prva škola u Karaševu spominje se 1760. godine, a u njoj je poučavao učitelj Miler Gvozdić. Škola je bila, kao i one u susjednim hrvatskim selima, vjerozakonska i u nadleštvu [[Čanadske biskupije]] u [[Temišvar|Temišvaru]]. Nastava je izvođena na materinskom jeziku, a od 1907. pa do sloma [[ Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] 1918. na mađarskom. Hrvatsko školstvo u Rumunjskoj, a tako i Karaševu, je doživjelo je procvat nakon sklapanja [[Jugoslavensko-rumunjske školske konvencije]] 1933. godine. Do tada su Hrvati morali sami izdavati udžbenike za osnovnu školu kako se hrvatski ne bi zaboravio što je bilo iznimno teško jer su se materijalne prilike pogoršale, a potencijal učenih ljudi je bio nedostatan. U Karaševo je 1936. stigao hrvatski učitelj Berislav Valjin. Broj đaka u školi s hrvatskim nastavnim jezikom je iznosio i do 100 te je zahvaljujući njemu i nakandno pristiglim učiteljima nastava postavljena na solidne osnove. To razdoblje traje do 1948. kada su zbog rumunjske politike morali napustiti zemlju. Naš književni jezik je dobio status predmeta od 3-4 sata tjedno početkom šezdesetih godina kada je rumunjski uveden u školu kao nastavni predmet. Tek 1973. rodoljubi iz [[Buševec|Buševca]] uspostavljaju ponovne veze s folklornim društvom iz [[Klokotič|Klokotića]]. Također prof. [[Stjepan Krpan,]], istraživač i putopisac, započinje s istraživanjima Hrvata u susjednim zemljama i donosi razne zanimljive podatke. Tako je, prema njegovim bilješkama 1988. u Karaševu djelovala osnovna škola s oko 380 učenika te 1. i 2. razred srednje škole s oko 79 učenika. Poučavala su ih 33 prosvjetna radnika, od kojih su četvero bili hrvatske odnosno srpske nacionalnosti, dok su ostali [[Rumunji]]. U vrtićima je bilo 90-ero djece i odgajateljice su ih sustavno počele učiti rumunjski jezik. Ta činjenica pokazuje da se karaševski Hrvati u svojim domovima služe materinskim jezikom.▼

Rumunjske vlasti osiguravaju ravnopravnost pripadnika hrvatske manjine s većinskim rumunjskim narodom. Hrvati imaju pravo i na financijsku potporu u očuvanju svojih jezičnih, etničkih i tradicionalnih kulturnih osobitosti. Zakonom je zajamčeno pravo sudjelovanja njihovih odbornika u mjesnim zakonodavnim tijelima, pa tako dvije karaševske općine imaju 11 odbornika i dvojicu predsjednika općina. Iako su se potpisivanjem [[konvencija|konvencije]] među dvjema državama stvorili dobri uvjeti za poboljšanje prosvjetno-odgojnog procesa na materinjem jeziku, Hrvati u Rumunjskoj još ne mogu biti zadovoljni stupnjem poznavanja hrvatskog jezika i hrvatske tradicijske kulture, posebice među mladim ljudima. Materijalne osnove za pokretanje kulturnih i prosvjetnih pa i znanstvenih akcija postoje, ali osim nedostatka obrazovnog kadra, mali je i broj zainteresiranih ljudi koji bi u tome sudjelovali. Sve je manje hrvatskih obitelji koje svoje djecu šalju u naše škole pa se u razredima radi kombinirano, a u nekim selima su se škole i zatvorile. Razlog tome je zasigurno sve veća [[asimilacija]], ali i sve lošija materijalna situacija Hrvata u Rumunjskoj koji su prvi bili pogođeni krizom odnosno među prvima dobivali otkaze u rudnicima jer su Rumunji imali prednost. Zemlja im je ostala jedini izvor prihoda i djeca su sve više morala pomagati u njenom obrađivanju umjesto da idu u školu. U Karaševu i Klokotiću postoje dva odjela osnovne škole na materinskom jeziku u kojima u kojima nema dovoljan broj učenika. 1996. godine u Karaševu je proradila dvojezična gimnazija sa 14 učenika koja se službeno proglasila dvojezičnom rumunjsko-hrvatskom školom. To je bio veliki uspjeh, no jedan od velikih problema ostaje nedostatak udžbenika na materinjem, posebice iz hrvatskog jezika i književnosti. S hrvatskim jezikom u gimnaziji nije osobito lako – nastavnici su uglavnom svoje školovanje završili u [[Temišvar|Temišvaru]]. Poradilo se na programima, prevode se neki udžbenici s rumunjskog na hrvatski jezik, ali nema nekog posebnog interesa za učenje (ruralna sredina) općenito, pa tako ni za učenje hrvatskog jezika. Od značaja je za hrvatsku zajednicu što su u tom razdoblju dobili svoju samoupravu i pravo na parlamentarnog zastupnika. <ref name="Lisac"/>▼

Razina znanja je relativno niska, međutim učenici sudjeluju na natjecanjima iz hrvatskog. Hrvati trebaju sve veću pomoć iz domovine da bi omogućili tiskanje novina, knjiga i samih udžbenika. Valja napomenuti da u tim krajevima Hrvati govore [[štokavsko narječje|štokavskim narječjem]], a prilikom boravka u Hrvatskoj svi nastoje naučiti hrvatski jezik. Teoretičari spominju da se Karaševci služe s govorom koji pripada [[kosovsko-resavski dijalekt|kosovsko-resavskom]], [[prizrensko-timočki dijalekt|prizrensko-timočkim]], [[prizrensko-južnomoravski dijalekt|prizrensko-južnomoravskim]] i [[krašovano-svinjički dijalekt|krašovano-svinjičkim dijalektom]] (srodan [[torlačkom]]) [[dijalekt|dijalektu]] {{Citation needed}}.▼