Crkvena glazba: razlika između inačica

Već u ranome srednjem vijeku u okviru rimske Crkve razvijaju se oblici liturgijske vokalne glazbe, npr. [[ambrozijanski koral]], koji je kodificirao milanski biskup [[Ambrozije]] (o. 339. – 397.), zatim oblik koji je papa [[Grgur I.|Grgur Veliki]] (o. 540. – 604.) sakupio u zbirku kanoniziranih koralnih melodija ([[gregorijanski koral]])dobrila. Gregorijanski [[koral]]i koriste [[heksaton]]ske ljestvice, s dvanaest [[modus]]a. Prema obliku, razlikuju se ''akcentus'' i ''koncentus''. Dugo, ukrašeno izvođenje završnog vokala ''a'' u aleluji, naziva se [[jubilacija]]. Kasnije se, u 8. st. razvijaju himni, tropi i sekvence, a od 9. st. i višeglasje, kao najava buduće [[Polifonija|polifonije]]. Uzimanjem jednoga korala kao osnovne melodije i dodavanjem drugoga glasa u paralelnoj kvarti nastao je ''organum'', prvi polifoni oblik europske glazbe. Osnovna melodija se u tom slučaju naziva ''cantus firmus''. Oko tisućite godine orgulje se počinju uvoditi u crkve Zapadne Europe dara. U tradiciji zapadnoga kršćanstva dolazi do nagla razvoja polifone (višeglasne) glazbe u dvanaestom stoljeću (''Ars antiqua''), a kasnijim razvojem nastaje ''Ars nova'', čiji je vrhunac u doba [[Giovanni Pierluigi da Palestrina|Palestrine]] (1525. – 1594.).