Hrvatski ovčar: razlika između inačica

Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s [[ovca|ovcama]] i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom. Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “Canis“''Canis pastoralis croaticus''" iz [[1374.]] godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof dr [[Stjepan Romić ]]. U tom dokumentu [[Đakovačko-osječka nadbiskupija|đakovački biskup]] Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On takođerTakođer navodi da su ga hrvatiHrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.

Sa sistematskim uzgojnim programom već spomenuti prof. Romić započeo je 1935. godine sas psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasmina je FCI napokon priznata od strane FCI-apriznao [[1969]]. godine.