Madhyamaka: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.2+) (robot Mijenja: th:มัธยมกะ |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
'''Madhjamika''' ([[sanskrt]]: माघ्यमक) je škola [[budizam|budističke]] filozofije koju je utemeljio [[Nagarđuna]] (oko [[150]]. godine) i čije središnje učenje predstavlja ispraznost ([[šunjata]]) svih empirijskih pojmova, kao što je [[dhama]], ili [[pet sastojaka]] egzistencije koje zastupa [[teravada]]. Zboga firmacije principa šunje škola madhjamike je poznata i kao '''šunjavada'''.<ref>{{jezikk|srp.}}Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.</ref>
Shvaćanja o šunjati se sreće već u literaturi prađna-paramite; Nagarđuna je to shvaćanje preformulirao postavivši temelje novoj školi budističke filozofije. Kritika koju je ova [[mahajana|mahajanska]] škola usmjerila protiv teravade odnosila se na nedosljednost [[abhidhama|abhidhamine]] metode analize pojmova. Iako je odbacivao predstavu o stvarnom, vječno postojećem stanju i raščlanjivao ljudsku jedinku na [[khanda|khande]], a khande na dhame, ovaj metod se ipak zaustavio kod dhami, potvrđujući njihovo postojanje. Prema madhjamiki radi se o proizvoljnom zastoju u analitičkoj metodi; i dhame su predstavljale pojmove koji se moraju shvatiti samo kao privremene stanke u analitičkom procesu. Po madhjamiki, ni [[dhama|dhame]] ne posjeduju [[realnost]] budući da je ona istinski prazna (''šunja'') od svih pojmovnih konstrukcija. Dhame nemaju zasebnu prirodu kao što se to tvrdi u theravadi - nju posjeduje samo Apsolut. Madhjamika je na taj način predstavljala doktrinu o Apsolutnom koje se može ostvariti samo kroz prađnu, t.j. mudrost, ili intuiciju.<ref>{{jezikk|srp.}}Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.</ref>
Škola madhjamike je smatrala da se ovo shvaćanje nalazi između doktrine koja potvrđuje [[jastvo]] ([[atman]]), i teravadinske doktrine koja odbacuje jastvo (nairjatman); otuda naziv „srednji put“ (madhjamika daršana), po kome je ova škola postala poznata. Taj naziv, pak, izgleda nije koristio sam Nagarđuna, a ni njegov suvremenik [[Arjadeva]]. Nakon što su Nagarđuna i Arjadeva formulirali središnje načelo madhjamike, uslijedila su tri razvojna stupnja, i to: (1) razdvajanje u dvije škole, prasangiku, koju je predstavljao Budhapalita, i svatantriku, koju je zastupao Bhavaviveka; (2) potom, u ranom VII. stoljeću Ćandrakirtijevo ponovno afirmira istrajnije prasangike ili metoda "[[reductio ad absurdum]]" kao norme za madhjamiku, i (3) na kraju stapanje madhjamike sa školom [[jogačara|jogačare]], koje su obavili Šantaraksita i Kamalašila<ref>{{jezikk|eng.}}T. R. V. Murti, The Central Philosophy of Buddhism, 1955.</ref> Ovaj oblik madhjamike postao je prevladavajuća filozofija u [[tibetanski budizam|tibetanskom budizmu]].
| |||