Povelja kneza Trpimira: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 15:
[[Daniele Farlati|Farlati]] i [[Ivan Kukuljević Sakcinski|Kukuljević]]<ref>Kukuljević, U koju godinu pada darovna listina Trpimirova, Arkiv za povjestnicu Jugoslavensku XI, p. 207</ref> smatrali su da se petnaesta indikcija odnosi na 837. godinu, dok je Lucius ispravu datirao sa 838. godinom, što zbog indikcije ne može biti. Rački<ref>F. Rački, Kad i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu, Rad JAZU XVII, str. 201-204</ref> je ispravio mišljenje Kukuljevića i F arlatija zato što Lotar vlada kao »Francorum rex« tek od 840. g. i što godine 837. prema pisanju [[Ivan Đakon|Ivana Ðakona]] vlada u Hrvatskoj Mislav. Prema tome, petnaesta indikcija može se odnositi samo na 852. godinu.
 
Opširnu paleografsko-diplomatičku analizu s pokušajem rekonstrukcije prvotnog teksta dao je [[Miho Barada]].<ref>M. Barada, Dvije naše vladarske isprave, Croatia sacra 7, pp. 1-96.</ref> Vrijedne priloge dali su još [[Lovre Katić]]<ref>L. Katić, Prijepisi dviju najstarijih povelja iz hrvatske povijesti, Vjesnik za arh. i hist. Dalm. LI, pp. 101-124</ref> i [[Marko Kostrenčić]].<ref>M. Kostrenčić, Nacrt historija hrv. države i hrv. prava, Zagreb 1956., str. 115-117.</ref> [[Držislav Švob]] smatrao je ovu ispravu falsifikatom 14. stoljeća navodeći za svoje tvrdnje neuvjerljive argumente i proizvoljne pretpostavke.<ref>D. Švob, Krivotvorine o svetom Jurju Putaljskom, Vjesnik hrv. arh. društva, NS XVII, str. 195-207</ref>.
 
U novije vrijeme raspravu o pitanju datacije obnovio je [[Lujo Margetić]]. Budući da je [[Lotar]] otišao iz [[Italija|Italije]] već [[840]]. i naslijedio oca na carskom prijestolju, malo je vjerojatno da Trpimirov dvor nije, čak dvanaest godina kasnije, znao za tu promjenu. Prema Maregetiću, pravi datum nastanka isprave bio bi 4. ožujka 840. godine.<ref>Margetić, L., str. 508.-509.</ref>
Redak 22:
 
Premda je sačuvana fragmentarno, iz povelje se vidi da vladar (''dux Chroatorum'') ima skoro neograničenu vlast u državi, jer [[Trpimir]] za sebe kaže da je vladar [[Hrvati|Hrvata]] ''po [[Bog|Božjoj]] milosti''. Povelja dokazuje postojanje Hrvata i prije Trpimira, jer on njome potvrđuje darovnicu što je [[Splitsko-makarska nadbiskupija|Splitskoj nadbiskupiji]] podario njegov prethodnik, [[Mislav]], te joj još daruje [[Crkva sv. Jurja (Putalj)|crkvu sv. Jurja]] u [[Putalj]]u i neke posjede s pripadajućim [[kmet]]ovima. Zatim, pokazuje da je riječ o [[Feudalizam|feudalnoj]] državi u formiranju i da je hrvatski vladar imao svoj aparat vlasti u koji su spadali i njegovi dvorjani i vojno-upravni službenici ([[župan]]i, dvorski [[kapelan]]i i drugi). Trpimir dalje konstituira pravo [[Crkva|Crkve]] na ubiranje crkvene desetine. Feudalnu prirodu vladareve vlasti potvrđuje činjenica da Trpimir raspolaže državnim teritorijem i da posjeduje vlastite feudalne domene. Iako se Trpimir ponašao kao stvarni vladar, on nije bio i formalno samostalan. Bio je, naime, u [[vazal]]nom odnosu s nasljednikom [[Franci|franačke]] vlasti u [[Italija|Italiji]], [[Lombardija|lombardijskim]] kraljem [[Lotar]]om. Na osnovu Trpimirove povelje također se može zaključiti da se hrvatska država konačno pojavila u trećem desetljeću [[9. stoljeće|9. stoljeća]].
 
== Autentičnost ==
 
Pitanje autentičnosti provlačilo se od samih početaka historiografskih istraživanja u vezi darovnice. Dvojbe oko autentičnosti proizlazile su iz problema s datacijom, nerazumijevanjem određenih jezičnih termina, ali i iz činjenica da su prijepisi darovnice prošli kroz mnoge ruke te je sama darovnica zbog toga na više mjesta nejasna i u dijelovima dispozicije kontradiktorna.
 
Neki od dokaza da je darovnica autentična su npr. pojmovi ''mancipatio'', ''mancipare''. Prema Maretiću, ti pojmovi označavaju prastare oblike stjecanja vlasništva u starome [[Rim]]u te polako nestaju kako raste poznavanje [[Justinijan]]ove kodifikacije djelovanjem glosatora, ali se zadržavaju najkasnije u [[Italija|Italiji]] još kroz 9. stoljeće. Trpimirova i [[Muncimir]]ova isprava su dokaz da su ti izrazi bili poznati i u našim krajevima. Do sličnih rezultata došla je i Olga Perić koja je uočila najmanje dva stara i različita jezična sloja u samom tekstu darovnice. Nekoliko zanimljivih zapažanja u prilog autentičnoti iznio je [[Neven Budak]]. Prvi se odnosi na imena serva navedenih u eshatokolu isprave. ističe da su sva ona, kao i imena župana i svjedoka u Trpimirovoj pratnji, odreda narodna, a ne kršćanska, osim dakako imena svećenika. To je shvatljivo, jer se radi o vremenu kada kod tek pokrštenog naroda nisu prevladala kršćanska imena, nego su po tradiciji uvijek zastupljena njihova narodna. Budak također osporava tvrdnje da u 9. stoljeću institucija kapelana kao dvorskoga pisara nije postojala, navodeći da je ona poznata u [[Bavarska|Bavarskoj]] u 8. stoljeću i da su je prihvatili [[Karolinzi]].<ref>Mirjana Matijević Sokol, 1150. obljetnica darovnice kneza Trpimira, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 25 (2010), p. 14.</ref>
 
== Bilješke ==