Španjolsko-američki rat: razlika između inačica

'''Španjolsko-američki rat''' ([[engleski jezik|engl.]]Spanish-American War, [[španjolski jezik|šp.]] Guerra Hispano-Estadounidense) naziv je za oružani sukob koji se godine [[1898]]. vodio između [[SAD|Sjedinjenih Američkih Država]] i [[Španjolska|Španjolske]]. Povod za izbijanje sukoba je bio neriješen status [[Kuba|Kube]] na kojoj se tada vodio rat za nezavisnost od Španjolske, a među uzrocima je glavno bilo nastojanje SAD-a da se nakon desetljeća [[izolacionizam|izolacionizma]] krajem 19. stoljeća nametne kao velika svjetska sila na račun oslabljene španjolske kolonijalne imperije. Nedugo nakon formalne objave rata u travnju [[1898]]. nadmoćna američka flota je porazila španjolsješpanjolske eskadre na [[Pacifik]]u i [[Karibi]]ma omogućivši, iskrcavanje kopnenih trupa koje su nakon nekoliko mjeseci kopnenih bitaka prisile španjolske kolonijalne garnizone na predaju. Rat je formalno završio mirovnim ugovorom u Parizu kojim je Kuba stekla nezavisnost, iako pod de facto američkim protektoratom, a [[Filipini]], [[Guam]] i [[Portoriko]] postali su dio SAD-a. Na Filipinima su američke snage nakon prekida neprijateljstava sa Španjolcima morali još nekoliko godina voditi gerilski rat s tamošnjim pokretom za nezavisnost.

Krajem [[19. stoljeće|19. stoljeće]] špannjolskašpanjolska kolonijalna imperija na zapadnoj hemisferi se svela na otočne posjede na [[Karibi]]ma, od kojih je najvažniji i najbogatiji bila Kuba. Na njoj je od početka 19. stoljeća , slično kao i drugim špannjolskimšpanjolskim kolonijalnim posjedima, bujao pokret za nezavisnost te ustanci koje su, špannjolskešpanjolske vlasti, za razliku od većine ostalih kolonija, uspjeli ugušiti. Iako je posljednji takav ustanak, poznat pod nazivom ''desetogodišnji rat'', godine [[1878]]. završen porazom ustanika i dugim periodom relativne stabilnosti, vlast i autoritet kolonijalne matice, iscrpljene ''karlističkim ratovima'' je sve više slabi, dok su se sami Kubanci sve više okretali susjednim [[SAD|Sjedinjenim Državama]] odakle je u drugoj polovici 19. vijeka prodiralo sve više kapitala.

Američka vanjska politika u 19. stoljeću je bila pod uticajem [[Monroeva doktrina|Monroeve doktrine]] prema kojoj su SAD trebale imati dominantnu ulogu na zapadnoj hemisferi, a postojanje kolonijalnih posjeda ili vazalnih država europskih sila s time je bile nespojivo. Iako su odnosi SAD i ŠpannjolskeŠpanjolske uglavnom bili dobri, ostanak strateški važne Kube u špannjolskimšpanjolskim rukama se smatrao ne samo povredom Monroeve doktrine nego i opasnošću po američku sigurnost. Zato nije bila rijetkost zagovaranje rata sa Španjolskom, kako bi joj se oduzela i anektirala Kuba. U godinama pred [[američki građanski rat]], ti su planovi imali i unutrašnjpolitičke motive, prije svega u nastojanju da se robovlasnički Jug novim posjedima nadoknadi demografsku, a samim time i političku dominaciju industrijskog Sjevera. Međutim, SAD sve do samog kraja 19. stoljeća nisu imale vojne i mornaričke resurse da se ravnopravno suprotstave velikim silama. Ekspanzionističke planove je zaustavio građanski rat, a pobjednički Sjever nije imao volje za novo krvoproliće. Umjesto toga su se SAD posvetile razvitku industrije i naseljavanju ZapadZapada SAD-a kao izvoru resursa.