Stjepan I., kralj Hrvatske: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 78:
Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj [[Italija|Italiji]] je [[Robert Guiscard]] osnovao nezavisnu [[Povijest Italije#Srednji vijek|normansku državu]], što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV.
U histriografiji se javljalo mišljenje da je Stjepan 1050. godine Dubrovniku poklonio zemlju od [[Zaton]]a do samoga grada.<ref>Frederick Bernard Singleton,'' A Short History of Yugoslav Peoples'', 1985. [http://books.google.hr/books?id=qTLSZ3ucaZMC&pg=PA107&lpg=PA107&dq=A+Short+History+of+the+Yugoslav+Peoples&source=bl&ots=pQBcwpzAUO&sig=Avzqo1pmDb8LW2CAy9c9U0_F6YE&hl=hr&ei=O1DSSsniCpDqmgPmk9iRAw&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=2&ved=0CA4Q6AEwAQ#v=snippet&q=Stephen%20ruler%20of%20Bosnia%20and%20Dalmatia&f=false Cambridge University Press], ISBN 0-521-27485-0</ref> Međutim, riječ je o nekritičkom preuzimanju podatka koji je prvi zapisao [[Džono (Junije) Rastić]] ([[1671.]]-[[1735.]]) u kronici ''Chronice de Ragusa''.<ref>S. Antoljak, Hrvatska historiografija, str. 165-166.</ref> Dotična kronika nije sačuvana u originalu, već u kasnijim prijepisima. Tekst koji spominje navodnu donaciju ima ljetopisna obilježja, dok mus druge strane nedostaju sva obilježja diplomatičke isprave, npr. inskripcija, koroboracija, arenga, sankcija itd.<ref>Dotični tekst prema F. Radić, Razvaline crkve S. Stjepana u Dubrovniku, Starohrvatska prosvjeta 3 (1897), str. 14-27. glasi: ''Stjepan kralj hrvatski pritisnut teškom i dugom nemoći zavjetova se da će popraviti i providjeti zakladom crkvu S. Stjepana u Dubrovniku. Crkva ova bijaše na glasu cijeća čudesa, što po izprošenju svetijeh moći u njoj se dogadjahu; a bijaše potreba da se načini i popravi zbog njezine starodavnosti. A kad Stjepan ozdravi, posla u Dubrovnik svoga povjerenika sa svotom od 6000 dubrovačkijeh perpera, naredivši mu da gragju crkovnu popravi, i da on nad tijem poslom nadzira. To bi svršeno u dvije godine dana; tada povjerenik, po naredbi kraljevoj utemelji zakladu za jednoga crkovnjaka, koga dužnost bijaše imati pomnju od iste crkve, i predadu za prvi put tu službu jednome kraljevu rogjaku, kojemu bješe ime Stojko. Malo za tijem isti kralj sa svojom ženom Margaritom dogje pohoditi Dubrovnik; i ovom prigodom, da bi zahvalio Dubrovčanima na prijateljskom dočeku, darova im Župu, Brgat, dio Šumeta, Gruž, Rijeku, Zaton sve do Orašca — koje zemlje nahode se naokolo Dubrovnika — tijem uvjetom, da u svijem rečenijem mjestima, podignu po jednu crkvu na čast S. Stjepana. Dubrovčani sagradiše crkve, koje i dan današnji se vide u Sustjepanu, u Rijeci i u Zatonu. Malo vremena progje odkad kralj otide iz Dubrovnika, a smrt ga razdijeli od ovoga svijeta. To se dogodi okolo godine 1050. te odmah po njegovoj smrti, žena mu Margarita, sakupivši svoje blago, preseli se u Dubrovnik.''</ref> Zbog toga je očito da se radi o legendi, a ne vjerodostojnom izvoru. Tu činjenicu pojačava podatak da je kralja Stjepana iz ove legende naslijedio kralj Silvestar (neki ranonovovjekovni kroničari navode da je bio sin jednako imaginarnog kralja Prelimira) koji je Dubrovniku poklonio Elafite [[1080]]. godine.<ref>G. Novak i Josip Lučić, Povijest Dubrovnika, sv. 2, str. 46-47.</ref>
Stjepan I. vjerojatno je vladao do [[1058.]] god. kada
==Izvori==
| |||