Konstantin I. Veliki: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
MerlIwBot (razgovor | doprinosi)
mNema sažetka uređivanja
Redak 84:
Tijekom toga se zbio razdor između sina i oca kad je Maksimijan u Rimu pokušao izgurati Maksencija s vlasti, ljubomoran što je po položaju i moći niži od njega. Preračunavši se da će mu vojska pružiti podršku, morao je pobjeći, a utočište mu je pružio Konstantin. na sastanak u Karnuntu stigli su Galerije, Dioklecijan i Maksimijan. Ondje je za cara, umjesto mrtvog Severa, proglašen [[Licinije]] koji je dobio zadatak da se obračuna sa Maksencijem. Maksimijan se opet morao odreći carskog naslova, a Konstantinu je ponovo priznata cezarska dužnost. No Konstantin za to nije mario nego se u svojim oblastima i dalje nazivao carem. Godine [[308.]] ratovao je protiv germanskih Bruktera, sagradivši most pokraj Agripinskih Kolonija (današnji [[Köln]]) veliki most na Rajni preko kojeg je prešao na neprijateljsko tlo. Naslovom cezara više se nije zadovoljavao ni Galerijev suvladar [[Maksimin Daja]], ljutit što je Licinije odmah, takoreći preko reda, bio proglašen carem. Galerije je isprva pokušao priliku riješiti tako što je i Konstantinu i Maksiminu Daji dodijelio naslov ''sinova Augusta'', svojevrsno prijelazno dostojanstvo između cezara i cara, no to nije bilo dovoljno. Konstantin je na Zapadu redovito koristio naziv cara pa se u proljeće [[310.]] carem proglasio i Maksimin Daja. Galeriju nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti stanje kakvo jest. Tako su u Rimskom Carstvu postojala čak četvorica priznatih careva (Galerije, Licinije, Konstantin i Daja) i jedan nepriznati (Maksencije).
Maksimijan je teško podnosio činjenicu što je ostao bez carskog naslova. Konstantin mu je omogućio da sudjeluje u državnim poslovima jer mu je bio tast, a vjerojatno je i trebao njegovu pomoć ako bi bio prisiljen ratovati na dva bojišta. Kad je u ljeto 310. krenuo na donju Rajnu gdje su Franci ponovno stvarali poteškoće, Maksimijana je s dijelm svoje vojske spremio na jug Galije kako bi se zaštitio od mogućeg upada Maksencija kojeg Licinije, zauzet na drugim stranama, nikako nije uspijevao napasti.
Maskimijan je to iskoristio da treći put posegne za carskom vlašću. Pohitao je u Arelat ([[Arles]]) i objavio da je Konstantin mrtav. Dio vojnika ga je proglasio carem, no većina četa ostala je vjerna Konstantinu. On je pak, ćim je čuo što se događa, napustio pohod protiv Franaka i pojurio na jug s vojskom. Maksimijan se na tu vijest sklonio iz Arelata u Masiliji ([[Marseille]]), kaneći se pripremiti za opsadu, ali su građani Konstantinu otvorili gradska vrata, a Maksencije je doveden pred zeta koji ga je žestoko ukorio. Nije ga osudio na smrt, ali ga je izložio snažnom pritisku da počini samoubojstvo, što je ovaj i učinio. U proljeće [[311.]] smrću cara Galerija slijedilo je novo zakuhtavanje borbe za vlast. Maksencije se počeo naoružavati protiv nasrtaja na svoje podrućjepodručje, a Konstantin je sklopio mir s Licinijem, dok se Maksencije povezao sa Makiminom Dajom. Već u proljeće [[312.]] Konstantin je pokrenuo svoje snage i zaposjeo sjevernu Italiju. Nakon toga se usmjerio na Rim, napredujući spro kako bi se Maksencijeva vlast srušila sama od sebe. Maksencije se zatvorio u Rim, kaneći se održati kao i prije protiv severa i Galerija, no naposljetku je morao izjahati sa svojim četama iz grada, szčelivši se s Konstantinom kod Milvijskig mosta. Tog [[28. listopada]] Konstantinovi su se vojnici protivnicima primakli noseći na svojim zastavama i štitovima dotad neviđeno vojno znamenje, [[kristogram]], znak da je Konstantin za svog zaštitnika u ovom boju odabrao kršćanskog Boga.
U kratkom okršaju Maksencije je doživio potpun poraz i Konstantin je sutradan trijumfalno ušao u Rim. U spomen na pobjedu u Rimu je podignut [[Konstantinov slavoluk]]., a car je dao izgraditi golem kip koji ga je prikazivao kako pogleda uprtog u nebo drži ''labarum'' te ga postavio u Maksencijevu, sada svoju baziliku. U veljači stastao se sa Licinijem u Milanu kako bi zapečatili svoj savez Licinijevom ženidbom s Konstantinovom polusestrom Konstancijom. Iz Milana je ponikao i glasoviti proglas koji je svim vjerama u Carstvu jamčio punu ispovjednu slobodu ([[Milanski edikt]]). Kršćanstvo nije samo postalo zakonitom vjerom, što je već bilo po Galerijevu ukazu s kraja trvnja 311., nego se kršćanima trebala vratiti sva imovina oduzeta tijekom Dioklecijanovih progona. Milanski je sastanak nenadano prekinut kad je Licinije doznao da je Maksimin Daja upao u njegovo područje u Trakiji. Dok je Licinije hitao nabrzinu okupiti vojsku i suprostaviti se napadaču, Konstantin se zadržao u sjevernoj Italiji čakajući ishod bitke. Kod [[Hadrijanopol]]a ([[Edirna|Edirne]]) [[1. svibnja]] Licinije je, nakon što su njegovi vojnici izmolili istu onu molitvu kršćanskom Bogu kao i Konstantinovi prije sraza s Maksencijem, nadvladao brojčano nadmoćne Maksiminove čete. Daja se poslije porazao dao u bijeg i dospio do [[Tarz]]a gdje je počinio samoubojstvo. Sada je jedini car na istoku Licinije. Ubrzo su se odnosi između Konstantina i Licinija pokvarili i došlo je do sukoba oko mjesta za cezare. Te skuobe je dodatno pogoršala stvar da se Liciniju rodio sin, Licinije Mlađi, a Konstantinu Konstantin Mlađi. Konstantin se riješio šurjaka Basijana pod optužbom da ga je snovao ubiti u dosluhu sa Licinijem. Dobivši izliku za počimanje neprijateljstva, Konstantin je pokrenuo rat. Prva bitka vođena je [[8. svibnja]] [[316.]] kod Cibale (današnjih [[Vinkovci|Vinkovaca]]) i u njoj je Licinije poražen. Pokazao se slabijim i u bitki kod Hadrjanopola. Ipak, Konstantin nije mogao postići potpunu pobjedu pa je pristao na pregovore.
Prema mirovnom sporazumu iz serdike, Licinije se u Konstantinovu korist odrekao cijelog Ilirika, zadržavši samo Trakiju, a njihovi su sinovi dobili naslove cezara.