Jezikoslovlje: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: pa:ਭਾਸ਼ਾ ਵਿਗਿਆਨ |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
{{Radovi}}{{Jezikoslovlje}}
'''Jezikoslovlje''' je humanistička znanost kojoj su predmeti istraživanja jezik i govor. Oni čine dva spekta jezične djelatnosti čovjeka. Istražuje ih se u svim oblicima i međusobnim odnosima. Jezična djelatnost je oblik komunikacijske i društvene prakse koja čovjeku omogućuje mijenjanje svijeta koji ga okružuje.<ref name="Pogled u lingvistiku">D. Škiljan, ''Pogled u lingvistiku'', Školska knjiga, Zagreb, 1985.</ref> Jezikoslovlje nastoji poredbenom metodom utvrditi pravilnosti koje vladaju u jezičnom izražavanju, a s druge strane opisati i klasificirati različite jezične pojave. Promatrajući sve jezične pojave bez obzira na njihovu međusobnu srodnost (povijesna povezanost, logičko-izražajna izrađenost, kulturna važnost, književna upotreba...), jezikoslovlje čini spojnu kariku između humanističkih i prirodnih znanosti.<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva">R. Simeon, ''Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva'', Matica hrvatska, Zagreb, 1969.</ref>
'''Jezikoslovlje''' (ili ''lingvistika'') interdisciplinarna je [[znanost]] koja se bavi proučavanjem [[jezik]]a, kao i tehnologija za analizu, generiranje i obradu teksta i govora, i društvenih, kognitivnih i psiholoških osobina jezika.▼
Uz domaći termin upotrebljava se i internacionalizam ''lingvistika'' - ✧ fr. ''linguistique'' ≃ lat. ''lingua'': jezik.<ref name="HJP">[http://hjp.novi-liber.hr/]Hrvatski jezični portal, natuknica ''lingvistika''</ref> Domaća riječ ponekad ne može označiti i obuhvatiti sve što bi trebala pa se ipak govori o ''sociolingvistici'', ''pragmalinvistici'', ''tekstnoj lingvistici'', ''generativnoj lingvistici'' i sl.<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/>
''Jezikoslovlju'' se prigovara da je to riječ koja zapravo označava [[Filologija|filologiju]], da je zastarjela i da je odraz politike jezičnog planiranja i jezičnog purizma nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Činjenica jest da se usporedno upotrebljavaju i riječ ''jezikoslovlje'' (npr. [http://ihjj.hr/?utm_expid=63812648-0]Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje''), ali i ''lingvistika'' (npr. [http://www.hdpl.hr/]Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku). Hrvatski jezični portal na natuknici ''jezikoslovlje'' upućuje na natuknicu ''lingvistika'', time se potvrđuje njihova istoznačnost. I drugi se jezici često upotrebljavaju domaću riječ umjesto internacionalizma: njem. ''Sprachwissenschaft'', rus. ''jazykoznanije'', niz. ''Taalwetenschap'', tal. ''glottologia'' itd.<ref name="domaći termini">[http://langs.eserver.org/linell/chapter05.html]Linguistics and the overall theory of language (Chapter 5) - prva fusnota</ref>
▲
Shvatimo li jezik kao sustav znakova koji je - kao sustav određen relativnim odnosima svojih elemenata - apstraktan<ref name="Pogled u lingvistiku"/>, dolazi se do zaključka da jezikoslovlje sustav, ono apstraktno, ali i realizaciju tog apstraktnog sustava, ono konkretno što je rezultat psihofizičkog djelovanja. Jezikoslovlje tako proučava i psihološke, fizikalne, kognitivne i dr. procese. Kao dokaz neovisnosti jezika i njegove artikulacije može se navesti činjenica da se i sustav znakova koji omogućava sporazumijevanje gluhim osobama naziva se jezikom, a ne postoji univerzalni znakovni jezik, govorimo o britanskom znakovnom jeziku (BSL), američkom znakovnom jeziku (ASL), ali i hrvatskom znakovnom jeziku (HZJ).<ref name="HZJ">[http://www.dodir.hr/hzj.php#.UJ-Xb4VHAUM]Hrvatski savez gluhih osoba</ref>. Upravo to potvrđuje opširnost i interdisciplinarnost jezikoslovlja koje proučava čovjekovu mogućnost prenošenja obavijesti na apsolutno svim razinama. Upravo zbog toga jezikoslovlje možemo smatrati spojnom karikom između prirodnih i humanističkih znanosti.<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/>
==Sistematizacije jezikoslovnih disciplina==
Budući da je jezikoslovlje složeno i interdisciplinarno, potrebno je biti pažljiv kod sitematizacije. Moguće je napraviti dvije veće podjele. U prvu podjelu moguće je ubrojiti discipline koje su zapravo proučavaju jezik sâm jezik, negov sastav i strukturu. Te discipline ekvivalentne su jezičnim razina. U drugu kategoriju moguće je svrstati jezikoslovne discipline koje promatraju jezik izvan njega samoga, u odnosu prema prema nečemu što je dio izvanjezične zbilje.
===Jezikoslovne metode proučavanja strukture jezika===<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/><ref name="Pogled u lingvistiku"/>
* '''[[Fonologija|Fonologija]]''' - jezikoslovna disciplina koja proučava funkciju glasova u jezičnom sustavu - foneme - jezične jedinice manje o jezičnog znaka, njihova svojstva i pozicijske varijante. Fonemi nisu jezični znakovi - imaju izraz, ali nemaju sadržaj. Možemo ju podijeliti na nauku o fonemima, nauka o slogu i nauku o naglasku (akcentologija). Fonemi su apstraktne jedinice, predodžbe su u svijesti govornika. U realizaciji jezika ostvaruju se alofoni, njihove pozicijske varijante. Postojanje fonema utvrđuje se metodom minimalnih parova.
* '''[[Morfologija|Morfologija]]''' - nauka o oblicima pojedinih riječi i njihovim funkcijama u sastavu oblika koji tvore riječ kao jezični izraz pojma. Odnosno, bavi se najmanjim jezičnim znakovima, jedinicama s izrazom i sadržajem, morfemima, ali morfologija proučava i riječi. Zadaća morfologije je utvrditi i sintatmatske i paradigmatske odnose koji tvore morfološki sistem nekog jezika. Morfologija se pokušava zadržati samo na proučavanju izraza morfema, ali budući da se radi o jezičnim znakovima, izraz je izravno vezan sa sadržajem.
* '''[[Morfonologija|Morfonologija]]''' - ponekad i morfofonologija, disciplina koja spaja predmete i metode proučavanja fonologije i morfologije. Proučava ulogu fonetičkih struktura u tvorbi oblika ili učenju o morfonemima. Morfonologija utvrđuje zakonitosti različitog fonološkog izraza istog morfema.
* '''[[Sintagmatika|Sintagmatika]]''' - nauka o skupovima riječi i funkcijama pojedinih tipova riječi u njima, bavi se unutrašnjim ustrojstvom rečenice. Objekt proučavanja sintagmatike je sintagma - složeni jezični znak - skup riječi ili dio rečenice i ima semantičku i sintaktičku samostalnost.
* '''[[Sintaksa|Sintaksa]]''' - proučava rečenice, njihove tipove, funkciju i strukturu pojedinih tipova u rečenici.
* '''[[Tvorba_riječi|Tvorba riječi]]''' - proučava morfološku strukturu riječi kako bi se došlo do zakonitosti po kojima se u jeziku mogu stvarati nove riječi ili rječotvorna gnijezda. Osnovni postupci pri stvaranju novih riječi su derivacija i kompozicija. U derivaciji se leksemima dodaju različiti gramatemi, a kompozicijom se prvo slažu dva ili više leksema, a onda im se dodaje gramatem.
* '''[[|Leksikologija|Leksikologija]]''' - proučava morfološki i semantički sastav jezičnog sustava. Unutar leksikologije možemo govoriti i o leksikografiji, disciplini koja se bavi pisanjem rječnika, odnosno metodom i načinom zapisivanja morfološkog i semantičkog sastava jezika u rječničke knjige. Disciplinom unutar leksikologije smatra se i frazeologija - nauka o leksikaliziranim skupovima riječi i njihovim vrstama, o spojivosti riječi i povezanosti njihova značenja u određenim skupinama. Etimologija pak proučava podrijetlo riječi, njihovu etimološku srodnost te mijenjanje njihovih značenja u danom jeziku ili u skupini srodnih jezika.
* [[Stilistika|Stilistika]] - nauka o izboru i upotrebi riječi i njihovih oblika u određenim stilovima jezika, ali i odnosu različitih stilova unutar jednog jezika. Stilistika proučava i ekspresivna svojstva jezika. Neki stilistiku smatraju i dijelom teorije književnosti. Time stilistiku smještaju i u domenu semantika i u domenu sintakse.
* [[Semantika|Semantika]] - proučava plan sadržaja u jeziku na svim nivoima. Osnovna semantička jedinica je semantem - jedinica kojoj na planu izraza odgovara morf. Kada jedinici na planu izraza ''morfu'' dodamo jedinicu na planu sadržaja ''semantem'', dobiva se morfem koji je najmanji jezični znak. Semantemi se dijele na gramateme i lekseme. Gramatemi odražavaju dijelove unutar samog jezika kao sustava, gramatem ocrtava jezik i ono što mu je svojstveno. Leksemi pak označuju i sadržavaju ono što je izvan jezika, neki podskup univerzuma. Gramatemi su ograničeni jer jezik ima ograničen broj jedinica, dok je broj leksema barem teoretski neograničen. Semantemi s barem jednim zajedničkim elementom čine semantičko polje, a sva semantička polja nekog jezika s barem jednim zajedničkim elementom čine grozd semantičkih polja.
==Jezikoslovne discipline u odnosu na pristup proučavanja jezika==
Lingvističke discipline obzirom na pristup jeziku možda najbolje predočavaju pitanja koja jezikoslovlje nastoji riješiti. Upravo ove grane dokazuju interdisciplinarnost jezikoslovlja.:<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/><ref name="Pogled u lingvistiku"/>
* Antropološka lingvistika - jezikoslovna disciplina koja proučava jezike kultura koje nemaju pismo. Bavi se i proučavanjem variranja i upotrebe jezika u vezi s kulturnim obrascima i vjerovanjima ljudi po pravilima antropološke teorije i metoda. Proučava kako se pripadnik (obično primitivne) zajednice može prepoznati kao član društvene, vjerske, profesionalne ili rodbinske grupe.
* Arealna lingvistika - bavi se proučavanjem lingvističkih areala, odnosno raspodjelu i prisutnost lingvističkih pojava u prostoru.
* Behavioristička lingvistika - na jezik gleda kao na jedan od oblika (ili vrsta) ljudskog ponašanja.
* Biolingvistika - bavi se biloškim preduvjetima za razvoj i korištenje jezika kod čovjeka. U domenu proučavanja ulazi i promatranje genetskog prenosa jezika, neurofiziološki modeli jezične proizvodnje, anatomske paralele između čovjeka i drugih vrsta, ali i razvoj patoloških formi jezičnog ponašanja.
* Deskriptivna lingvistika - pravac po kojemu je glavna zadaća jezikoznanstva izgradnja opće teorije jezičnog izraza kao osnove za detaljnu i iscrpnu konstrukciju (inventarizaciju) činjenica koje se odnose na sustave izraza pojedinih jezika. Teži čisto formalnom opisu jezika, odnosno prikazati sve jezične jedinici i njihove međusobne odnose.
* Etnolingvistika - jezik se proučava u vezi s istraživanjem etničkih tipova i ponašanja. Ovaj se termin djelomično podudara s antropološkom lingvistikom i sociolingvistikom što odražava podudaranja polja interesa međusobno sličnih disciplina - enologije, antropologije i sociologije.
* Filozofska lingvistika - jedna je od slabije razvijenih grana lingvistike. S jedne strane proučava ulogu jezika u razmjenjivanju i obrašnjavaju filozofskih pojmova, a s druge strane filozofski status lingvističkih teorija, metoda.
* Normativna lingvistika - izučava jezične pojave s tendencijom da formulira i propiše pravila o upotrebi jezičnog sustava u govoru. Ovu jezikoslovnu granu vežemo uz pojavu i brigu o standardnom jeziku.
* Historijska lingvistika - kao što i samo ime govori, proučava jezične promjene u određenom vremenskom toku. Usporešuje vremenski odijeljene presjeke jezičnih sistema i istraćuje zakonitosti kojie uvjetuju promjene nastale između tih presjeka.
* Poredbeno jezikoslovlje - disciplina koja se bavi uspoređivanjem jezikâ.
* Matematička lingvistika - grana je koja izučava matematička svojstva jezika, obično upotrebljavajući pojmove statistike i algebre. Njezinom razvoju doprinijeo je razvoj teorije informacija i računalna analiza. Ovim postavkama osobito se koristila generativna lingvistika. Matematička lingvistika statističkim analizama omogućuje utvrđivanje distribucije i frekvencije jezičnih jedinica i time pomaže pri utvrđivanju autorstva.
* Neurolingvistika - bavi se proučavanjem neurološke osnove razvoja i uporabe jezika kod čovjeka i nstoji konstruirati model procesa kojima mozak kontrolira govor i sluh.
* Računalno jezikoslovlje - grana lingvistike u kojoj se računalna tehnika primjenjuje u svrhu razrešavanja najrazličitijih lingvističkih problema. Računalna lingvistika omogućuje računalnu obradu sinteze govora, prepznavanje govora, automatsko prevođenje, izradu konkordancija, provjera gramatike na računalima i dr.
* Teorijsko jezikoslovlje -
==Razvoj jezikoslovne misli==
{{Glavni|Povijest jezikoslovlja}}
Prema nekim anatomskim pokazateljima već se prije 500 000 godina ''Pithecanthropus pekinensis'' mogao se artikulirano izražavati. Dokazi o čovjekovu svjesnu promišljanju o jeziku stari su oko dva i pol tisućljeća, a ipak o lingvistici možemo govoriti tek unazad dva stoljeća. U najranijim vremenima čovjek je kroz religiju i mit pokušao sebi objasniti postanak jezika. Biblijska starozavjetna Knjiga postanka spominje kulu koju je čovjek htio sagraditi kako bi došao do Boga, ali da ih spriječi, Bog je ljudima pobrkao jezike i onemogućio ih u njihovu naumu. Slično je i u srednjoameričkih Maja, afričkog plemena Subiya, burmunskog naroda Lahu i zapadnokineskog plemena Lolo. Najstariji praktični dokazi o bavljenju jezikom pronađeni su u sumersko-asirskim silabarima i popisima riječi iz 2. tisućljeća prije Krista. U staroj Indiji Pânini (''Osam razdjela'') i Kâtyâyan (''Napomenama'') proučavaju sanskrt u svrhu tumačenja i priređivanja svetih vedskih tekstova. U antičkoj Grčkoj i Rimu filozofija, retorika i logika imale su velik ugled, pa se jezik i proučavau upravo kroz te discipline, a osnovno pitanje koje je zaokupljalo mislioce bio je odnos riječi i stvari, bića koje ona imenju, zanimalo ih je je li taj odnos unaprijed zadan, prirodan ili pak arbitraran. U ranom srednjem vijeku izjednačavaju se jezik i gramatika jer se smatralo da je gramatika shematski prikaz jezika. Skolastici su smatrali da logika i jezik imaju isti predmet - smislenu rečenicu. Humanizam i renesansa predstavljaju svojevrstan zaokret u odnosu na prošlo razdoblje, polako se shvaća da su proučavanja vrijedni i narodni jezici, ne samo latinski, a prvo važnije djelo posvećeno narodnom jeziku je ''Nauk o pučkom jeziku'' Dantea Alighieria. U sljedećem razdoblju (17. i 18. st.) na jezik se gledalo idealistički, vjerovalo se u nadređenost duha materiji. Mislilo se da jezik odražava duh nacije, ali ga se i dovodilo u izravno vezu s čovjekovom sposobnušću razmišljanja, odnosno smatralo se da čovjek i misli zato što se služi jezikom.<ref name="Uvod u lingvistiku"/> <ref name="Uvod u lingvistiku">Glovacki-Bernardi ''et al'', ''Uvod u lingvistiku'', Školska knjiga, Zagreb, 2001.</ref> O jezikoslovlju kao samostalnoj znanstvenoj disciplini - koja je izvan domene logike, retorike i filozofije - prvi se puta može govoriti u 19. st. Tvorcem takve opće lingvistike smatra se Wilhelm von Humboldt. Jakoba Grimma se uzima kao tvorca historijske lingvistike jer je njegovo djelo ''Deutsche Grammatik'' zapravo pregled povijesnog razvoja germanskih jezika. <ref name="Pogled u lingvistiku"/> U 19. stoljeću u domeni poredbeno-povijesne lingvistike djeluju i mladogramatičari (njem. Junggrammatiker). Jezik promatraju kroz određene fonetske zakonitosti i analogije. Glavni predstavnici su Hermann Paul, Karl Brugmann, Berthold Delbrück te August Leskien.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=25999]Enciklopedija.lzmk.hr</ref><ref name="Uvod u lingvistiku"/> U Hrvatskoj se na njihova tumačenja - s velikim odjekom i značenjem za formiranje hrvatskog jezičnog standarda - nadovezuju i domaći lingvisti: Aleksandar Belić, Petar Skok, Stjepan Ivšić i Fran Ramovš.<ref name="Pogled u lingvistiku"/>
===Suvremena lingvistička teorija===
Sva teorijska razmišljanja do početka 20. st. samo su uvertira strukturalističkoj teroiji koju će postaviti ženevski lingvist Ferdinand de Saussure (1857 - 1913). Sam strukturalizam gleda na jezik kao na strukturu jedinica koje stoje u međusobnom donosu, a vrijednost dobivaju ovisno o uporabi ili opoziciji prema drugim jezičnim elementima u komunikacijskom procesu.<ref name="Online Britanica">[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/569649/structuralism]Britanica.com</ref> Na Saussurov se strukturalizam nadovezuju i druge lingvističke škole dvadesetog stoljeća, ali s pomalo izmjenjenim teorijskim pogledima na jezik - ženevska škola, praška fonološka škola, funkcionalna lingvistika, glosematika, biheviorizam itd.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=38024]Enciklopedija.lzmk.hr</ref> Iako se strukturalističke postavke rađaju u Europi i u Americi uzimaju maha, a predstavnici su Leopold Bloomfield koji je postavi temelje povijesnoj strukturalnoj lingvistici u Americi i Avram Naom Chomsky, tvorac transformacijsko generative gramatike.<ref name="Uvod u lingvistiku"/> Važno je naglasiti da se danas jezik više ne promatra kao odraz duha, niti se mitologizira na bilo koji način, jeziku se više ne pristupa sa stajališta mita ili religije, u 20. st. govori se o lingvistici i jezik se pokušava sagledati i opisati metodama egzaktnih znanosti.
===Strukturalna lingvistika Ferdinanda de Saussura===
[[Datoteka:Ferdinand de Saussure.jpg|mini|200px|[[Ferdinand de Saussure]] (1857 - 1913)]]
Budući da je strukturalizam učenje koje na jezik gleda kao na sustav znakova koji ima svoju strukturu, a sve što je u jeziku relevantno mora se moći iskazati na planu izraza.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=38024]Enciklopedija.lzmk.hr</ref> Saussureov ''Tečaj opće lingvistike'' izdan 1916. posthumno. De Saussure je lingvističku naobrazbu stekao u Leipzigu učeći od maldogramatičara, a zatim je bio profesorom lingvistike u Parizu i Ženevi gdje je održao tri ciklusa predavanja. ''Tečaj'' su priredili njegovi studenti Charles Bally (1865 - 1974) i Albert Sèchehaye (1870 - 1956) na temelju studentskih bilježaka.<ref name="Pogled u lingvistiku"/> ''Tečaj'' nije plod trenutnog nadahnuća autora, nego rezultat sazrijevanja jezikoslovne misli, a utjecaj na Saussura mogli su imati američki sanskrtolog William Dwight Whithey (1827 - 1894) i poljski lingvist Jan Ignaciy Baudouin de Courtenay.<ref name="Uvod u lingvistiku"/>
Ferdinand de Saussure smatrao je da je predmet lingvističkog istraživanja mora biti sam jezik. Nastojao je proučiti zakonitosti koje su svojstvene svim jezicima. Jezik smatra sustavom znakova, slično kao što su to jezik za gluhe (svaki izraz - pokret ruke, gesta lica - ima neko značenje) ili vojni signali. Sukladno tome, pokušava uspostaviti novu disciplinu - semiologiju - znanost o znakovima, a lingvistika je trebala biti samo jednom od njezinih disciplina. Uz to, jezik promatra kao psihičku, a govor kao psihofizičku pojavu. Po njegovu tumačenju jezik je neopipljiv, postoji samo u svijesti svih govornika konkretnog jezika, apstraktan je i svodi se na mogućnost izražavanja misli. Sam čin izražavanja Sassure naziva govorom i to je realizacija jezika.<ref name="Pogled u lingvistiku"/> Jezik se može realizirati na razne načine - govorom, pismom, znakovnim jezikom i sl. Govor smatra individualnom, a jezik društvenom pojavom. Da bi približio svoju teroiju, objašnjava ju na primjeru šaha. Šahovske figure su u međusobnom odnosu, jedna se pomiče u odnosu na drugu po točno određenim pravilima. Ploču i figure možemo prisličiti izrazu jezika (pismo, govor...). Ali šah nije smao ploča, treba ga znati i igrati, tko pozna njegova pravila, pozna i sustav po kojima se figure kreću, i to je upravo ono apstraktno, zbir pravila koja Sassure naziva jezikom.<ref name="Pogled u lingvistiku"/><ref name="Uvod u lingvistiku"/>
Naravno, iako vrlo važna, ovakva teorija nailazila je na kritike. Čini se da je F. de Saussure sustav shvatio prekrutno. Smatrao je da se ljudi razume samo ako sustav ostaje nepromjenjen, izmjenom kojeg od elemenata sustav se ruši i onemogućuje komunikaciju. Takvo razmišljanje vjerojatno je uvjetovano pridavanjem pažnje isključivo sinkoniji. Jezik se neprestano razvija i mijenja.<ref name="Pogled u lingvistiku"/> Unatoč promjenama (uvođenje novih leksema za moderne i tek izmišljene predmete) govornici određenog jezika uglavnom se razume. Taj problem pokušali su riješiti pripadnici Praške lingvističke škole govoreći o elastičnoj stabilnosti jezika (Vilém Mathesius, ''O požadavku stability ve spisovném jazyce'', 1932).<ref name="Zagrebačka slavistička škola">[http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=662:mjesto-standardologije-u-jezikoslovnoj-kroatistici&catid=38:jezik-lingvistika&Itemid=72]K. Mićanović, ''Mjesto standardologija u jezikoslovnoj kroatistici''</ref>
===Razvoj jezikoslovne misli u Hrvatskoj===
Za područje bivše [[SFRJ|Jugoslavije]], tj. za bivši [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik]], moglo bi se zaključiti sljedeće: do konca 19. stoljeća stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike. Najbrojnija su djela hrvatskih jezikoslovaca, od [[Faust Vrančić|Vrančića]] i [[Bartol Kašić|Kašića]] ([[1595]]. i [[1604]], respektivno), pa sve do ''Zagrebačke škole'' u [[1870-ih|1870-ima]]. U tom je razdoblju objavljeno mnoštvo rječnika i gramatika. Bošnjaci su počeli svoj leksikografski rad s Uskufijom ([[1631]].), no, to je ostao izolirani prodor zbog više povijesnih razloga. Prvu srpsku gramatiku i rječnik objelodanio je [[1818]]. [[Vuk Karadžić]], iako mu prethode neka djela iz ortografije ili pravopisa autorom kojih bijaše [[Sava Mrkalj]]. No, ta važna djela ne ulaze u repertoar znanstvenih škola filologije i jezikoslovlja modernoga doba- iako su izuzetno važna, pa čak i važnija od kasnijih opisa navedenih djela koja su dovršila ili dovršavaju modernu jezičnu standardizaciju. Od kraja 19. stoljeća do [[Drugi svjetski rat|2. svjetskoga rata]] u području proučavanja hrvatskog jezika, utjecajem je prevladala ispolitizirana mladogramatičarska škola, a njen najistaknutiji predstavnik hrvatski jezikoslovac [[Tomo Maretić]]. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na nazore Vuka Karadžića, zanemarivši stoljeća hrvatske jezikoslovne tradicije. Srpski filolog [[Aleksandar Belić]], najistaknutiji srpski jezikoslovac 1. polovice 20. stoljeća, dao je mnoge istaknute radove iz [[dijalektologija|dijalektologije]], općeg jezikoslovlja i [[slavistika|slavistike]], a njegov utjecaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao nametnuti srpsku jezičnu normu na cijelom području jezika koji se zvao ''srpskohrvatski'' (čak u neko vrijeme ''srpskohrvatskoslovenački'', jer se [[slovenski jezik]] namjeravalo utrpati u isti koš s drugim južnoslavenskim jezicima). Uoči 2. svjetskoga rata, a najviše u [[1950-ih|50-im]] i [[1960-ih|60-im]] godinama, među hrvatskim jezikoslovcima ([[Radoslav Katičić|Katičić]], [[Dalibor Brozović|Brozović]]) jača utjecaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvaćanja. Po svojoj prirodi, strukturalizam temeljen na djelima de Saussurea i Jakobsona, bio je moderniji i bolje pojmovno ustrojen od mladogramatičarske škole da se nosi s dilemama u odnosima hrvatskog i srpskog, a kasnije i bosanskog jezika. Srpski, bošnjački i hrvatski jezikoslovci su, naravno, posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičnim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnom jezikoslovlju i sl.), no polja koja zahvaćaju status i stanje hrvatskog, bošnjačkog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i povijesna leksikografija, arealno jezikoslovlje i dijalektologija, korpusno jezikoslovlje i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim jezikoslovnim područjima, od fonetike do pragmatike.
==
{{Izvori}}
== Vanjske poveznice ==
| |||