Jezikoslovlje: razlika između inačica

Shvatimo li jezik kao sustav znakova koji je - kao sustav određen relativnim odnosima svojih elemenata - apstraktan<ref name="Pogled u lingvistiku"/>, dolazi se do zaključka da jezikoslovlje proučava i sustav, ono apstraktno, ali i realizaciju tog sustava, ono konkretno što je rezultat psihofizičkog djelovanja. Jezikoslovlje tako proučava i psihološke, fizikalne, kognitivne i dr. procese. Kao dokaz neovisnosti jezika i njegove artikulacije može se navesti činjenica da se i sustav znakova koji omogućava sporazumijevanje gluhim osobama naziva jezikom. Ne postoji univerzalni znakovni jezik, govorimo o britanskom znakovnom jeziku (BSL), američkom znakovnom jeziku (ASL), ali i hrvatskom znakovnom jeziku (HZJ).<ref name="HZJ">[http://www.dodir.hr/hzj.php#.UJ-Xb4VHAUM]Hrvatski savez gluhih osoba</ref> Upravo to potvrđuje opširnost i interdisciplinarnost jezikoslovlja koje proučava čovjekovu mogućnost prenošenja obavijesti na apsolutno svim razinama. Upravo zbog toga jezikoslovlje možemo smatrati spojnom karikom između prirodnih i humanističkih znanosti.<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/>

Budući da je jezikoslovlje složeno i interdisciplinarno, potrebno je biti pažljiv kod sitematizacije. Moguće je napraviti dvije veće podjele. U prvu podjelu moguće je ubrojiti discipline koje su zapravo proučavaju jezik sâm jezik, negov sastav i strukturu. Te discipline ekvivalentne su jezičnim razina. U drugu kategoriju moguće je svrstati jezikoslovne discipline koje promatraju jezik izvan njega samoga, u odnosu prema prema nečemu što je dio izvanjezične zbilje.

===Jezikoslovne metode proučavanja strukture jezika===
Osnovne metode i jezične razine su:<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/><ref name="Pogled u lingvistiku"/>

* '''[[Sintaksa|Sintaksa]]''' - proučava rečenice, njihovetipove tipoverečenica, funkciju i strukturu pojedinih tipova u rečenici.

* '''[[|Leksikologija|Leksikologija]]''' - proučava morfološki i semantički sastav jezičnog sustava. Unutar leksikologije možemo govoriti i o leksikografiji, disciplini koja se bavi pisanjem rječnika, odnosno metodom i načinom zapisivanja morfološkog i semantičkog sastava jezika u rječničke knjige. Disciplinom unutar leksikologije smatra se i frazeologija - nauka o leksikaliziranim skupovima riječi i njihovim vrstama, o spojivosti riječi i povezanosti njihova značenja u određenim skupinama. Etimologija pak proučava podrijetlo riječi, njihovu etimološku srodnost te mijenjanje njihovih značenja u danom jeziku ili u skupini srodnih jezika.

* [[Stilistika|Stilistika]] - nauka o izboru i upotrebi riječi i njihovih oblika u određenim stilovima jezika, ali i odnosu različitih stilova unutar jednog jezika. Stilistika proučava i ekspresivna svojstva jezika. Neki stilistiku smatraju i dijelom teorije književnosti. Time stilistiku smještaju i u domenu semantika i u domenu sintakse.

===Jezikoslovne discipline u odnosu na pristup proučavanja jezika===

LingvističkePredmeti disciplinejezikoslovnih obziromproučavanja nau pristupodnosu jezikujezika moždaprema najboljevanjskom predočavajusvijetu pitanjamoguće kojaje jezikoslovljesistematizirati nastoji riješiti. Upravo ove grane dokazujuna interdisciplinarnostsljedeći jezikoslovlja.način:<ref name="Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva"/><ref name="Pogled u lingvistiku"/>

Prema nekim anatomskim pokazateljima već se prije 500 000 godina ''Pithecanthropus pekinensis'' mogao se artikulirano izražavati. Dokazi o čovjekovu svjesnu promišljanju o jeziku stari su oko dva i pol tisućljeća, a ipak se o lingvistici možemo govoritigovori tek unazad dva stoljeća. U najranijim vremenima čovjek je kroz religiju i mit pokušao sebi objasniti postanak jezika. Biblijska starozavjetna Knjiga postanka spominje kulu koju je čovjek htio sagraditi kako bi došao do Boga, ali da ih spriječi, Bog je ljudima pobrkao jezike i onemogućio ih u njihovu naumu. Slično je i u srednjoameričkih Maja, afričkog plemena Subiya, burmunskog naroda Lahu i zapadnokineskog plemena Lolo. Najstariji praktični dokazi o bavljenju jezikom pronađeni su u sumersko-asirskim silabarima i popisima riječi iz 2. tisućljeća prije Krista. U staroj Indiji Pânini (''Osam razdjela'') i Kâtyâyan (''Napomenama'') proučavaju sanskrt u svrhu tumačenja i priređivanja svetih vedskih tekstova. U antičkoj Grčkoj i Rimu filozofija, retorika i logika imale su velik ugled, pa se jezik i proučavauproučavalo upravo kroz te discipline, a osnovno pitanje koje je zaokupljalo mislioce bio je odnos riječi i stvari, bića koje ona imenjuimenuju, zanimalo ih je je li taj odnos unaprijed zadan, prirodan ili pak arbitraran. U ranom srednjem vijeku izjednačavaju se jezik i gramatika jer se smatralo da je gramatika shematski prikaz jezika. Skolastici su smatrali da logika i jezik imaju isti predmet - smislenu rečenicu. Humanizam i renesansa predstavljaju svojevrstan zaokret u odnosu na prošlo razdoblje, polako se shvaća da su proučavanja vrijedni i narodni jezici, ne samo latinski, a prvo važnije djelo posvećeno narodnom jeziku je ''Nauk o pučkom jeziku'' Dantea Alighieria. U sljedećem razdoblju (17. i 18. st.) na jezik se gledalo idealistički, vjerovalo se u nadređenost duha materiji. Mislilo se da jezik odražava duh nacije, ali ga se i dovodilo u izravno vezu s čovjekovom sposobnušću razmišljanja, odnosno smatralo se da čovjek i misli zato što se služi jezikom.<ref name="Uvod u lingvistiku"/> <ref name="Uvod u lingvistiku">Glovacki-Bernardi ''et al'', ''Uvod u lingvistiku'', Školska knjiga, Zagreb, 2001.</ref> O jezikoslovlju kao samostalnoj znanstvenoj disciplini - koja je izvan domene logike, retorike i filozofije - prvi se puta može govoriti u 19. st. Tvorcem takve opće lingvistike smatra se Wilhelm von Humboldt. Jakoba Grimma se uzima kao tvorca historijske lingvistike jer je njegovo djelo ''Deutsche Grammatik'' zapravo pregled povijesnog razvoja germanskih jezika. <ref name="Pogled u lingvistiku"/> U 19. stoljeću u domeni poredbeno-povijesne lingvistike djeluju i mladogramatičari (njem. Junggrammatiker). Jezik promatraju kroz određene fonetske zakonitosti i analogije. Glavni predstavnici su Hermann Paul, Karl Brugmann, Berthold Delbrück te August Leskien.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=25999]Enciklopedija.lzmk.hr</ref><ref name="Uvod u lingvistiku"/> U Hrvatskoj se na njihova tumačenja - s velikim odjekom i značenjem za formiranje hrvatskog jezičnog standarda - nadovezuju i domaći lingvisti: Aleksandar Belić, Petar Skok, Stjepan Ivšić i Fran Ramovš.<ref name="Pogled u lingvistiku"/>