Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju: razlika između inačica

S obzirom na graditeljske osobine starohrvatskih crkava iznosila su se u literaturi najrazličitija mišljenja, te su se dovodile u vezu s utjecajima [[Bizant]]a, pa čak i Istoka, povezivale se s tradicijom drvene arhitekture zakarpatske domovine ili s domaćom tradicijom zatečene kasnoantičke umjetnosti. Neki drže da u svemu tome ima pomalo istine i da je predromanička umjetnost ([[starohrvatska umjetnost]]) "u stvari sinteza raznih, često sasvim oprečnih komponenata, koje su naši primorski majstori složili u jedinstvenu celinu". Nasuprot ovakvim shvaćanjima Ljubo Karaman je ustrajno zastupao mišljenje o izvornosti starohrvatskog graditeljstva. Po njegovu mišljenju starohrvatske crkvice su djelo domaćih majstora, koji na periferiji Istoka i Zapada, prepušteni sami sebi rade i grade kako najbolje znaju i umiju. Bez obzira na pitanje eventualnih utjecaja izvana, osobito od strane zatečenih starokršćanskih kasnoantičkih crkvenih građevina, koji su nesumnjivi, Karaman s pravom naglašava da su crkvice iz ranog srednjeg vijeka u [[Primorska Hrvatska (kneževina)|hrvatskoj Dalmaciji]] svakako starohrvatske. Hrvatske su one po tome što su ih podignuli hrvatski [[župan]]i, [[Hrvatski knezovi|knezovi]], [[Hrvatski kraljevi|kraljevi]], biskupi i moćnici i što su njima služile; to nam svjedoče natpisi što su se našli u tim crkvicama, ili sačuvani dokumenti o njima. Hrvatske su te crkvice i po tome, što su ih bez sumnje gradili domaći majstori, a ne graditelji izvana. To opet svjedoči bitna razlika u tehnici, u tlorisima i u konstrukciji tih crkvica prema suvremenoj arhitekturi drugih zemalja.

Jednako su se tako i o podrijetlu pleterne[[pleter]]ne plastike, kojom je ukrašavan kameni namještaj starohrvatskih crkava u literaturi iznosila najrazličitija mišljenja. Po nekima su te skulpture bile djela grčkih majstora, koji su iz Bizanta došli u Italiju i u naše krajeve. Drugi su ih opet nazivali langobardskim, držeći da su to proizvodi ukusa i rada doseljenih barbarskih plemena, posebno [[Langobardi|Langobarda]]. Obje su te hipoteze opovrgnute, jer "ipak su starohrvatske skulpture u Dalmaciji i njima posve srodne skulpture u Italiji karolinškog doba drugačije od suvremenih proizvoda u Bizantu, a pogotovo nemaju ni sličnosti ni veze s langobardskom ornamentikom". Napušteno je mišljenje da je to izvorna nacionalna umjetnost starih Hrvata pa danas prevladava shvaćanje da je pleterna plastika, koja se susreće u ranom srednjem vijeku u Italiji i nekim susjednim joj zemljama kao i u hrvatskim krajevima tijekom 8. stoljeća malo-pomalo sazrela u svoje karakteristične oblike kao regionalna varijanta prilika i preduvjeta plastične umjetnosti zajedničkih [[Srednji vijek|čitavoj Europi onog vremena]].