Ljudevitov ustanak: razlika između inačica

Pošto je [[Ljudevit Posavski]] stekao uvjerenje da su unutarnji uvjeti za ustanak dovoljno dozreli, povod se ustanku lako našao. Franački anali javljaju da je Ljudevit "smišljao nešto nova" i da je lažno optužio markgrofa Kadolaha "zbog okrutnosti i drskosti".'''102'''<ref>Documenta, str. 324. "Contra haec Liudewitus nihil molitus, munitione tantum castelli, quod in arduo monte construxerat se suosque continuit ...".</ref> Zato se čini da u "okrutnosti i drskosti" Kadolaha, koliko su tužbe imale stvarnu povijesnu podlogu ogleda se u pokušaju da se uvođenjem [[Franačka|franačkoga]] feudalnoga elementa oslabi slavenski otpor. Kao da u prilog takvu tumačenju govori i podatak o ustanku Hrvata koji je zabilježio [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji|autor 30. poglavlja]] ''[[De administrando imperio]]''.

Naime, govoreći o Hrvatima u Dalmaciji, autor tvrdi da se oni "izvjestan broj godina pokoravahu Francima kao i ranije u svojoj zemlji; Franci bijahu prema njima toliko okrutni da su dojenčad Hrvata ubijali i davali psima. Ne mogavši to podnositi Hrvati se od njih odmetnu, pobivši njihove namjesnike. Zbog toga krene protiv njih iz Franačke velika vojska i, ratujući međusobno sedam godina, najzad i s mukom pobijede Hrvati i pobiju sve Franke i njihova arhonta Kocila".'''102'''

Teškoća je pri tumačenju ovoga odlomka u tome što se govori izričito o ustanku [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Hrvata u Dalmaciji]], a ne onih u Panoniji ili Iliriku, iako su i ovi drugi prema ''De administrando imperio'' imali svoga arhonta. Podloga je ove u [[Bizant]]u zabilježene vijesti, bez sumnje, narodna tradicija. Ona je zapamtila franačku okrutnost, podatak o velikoj [[franačka|franačkoj]] vojsci, o ratu koji je trajao sedam godina i o konačnoj pobjedi Hrvata te ubojstvu Kocila. Takvo podudaranje s podacima franačkih izvora o [[Ljudevit Posavski|Ljudevitovu]] ustanku daju pravo, kako je već istaknuto da se i anoniman podatak protumači kao izvor za panonske Slavene, a ne za dalmatinske Hrvate. Stoga je mnogo vjerojatnije da se ustanak odnosi na Ljudevitov otpor, a ne na neku nepoznatu Karlmanovu borbu protiv Hrvata 70-ih godina 9. stoljeća.'''l04''' Čini se da je borba protiv Franaka ostavila u narodnoj tradiciji tako duboke tragove da su je i dalmatinski Hrvati prihvatili kao svoju, pa je vjerojatno iz njihove sredine došla do bizantskoga dvora gdje je zabilježena.

Prva vojska poslana iz Italije 819. godine nije učinila nista. Einhard priznaje da se vojska "vratila gotovo nesvršena posla", ali sve se čini da prikriva poraz. Inače je nemoguće protumačiti nastavak njegova teksta i opis Ljudevitova postupka. On, naime, kaže: "A Ljudevit, uzoholjen, poslao je poslanike caru kao da traže mir, postavljajući neke uvjete, koje ako prihvati, obećaje da će učiniti sve što mu se nalaze".'''105'''<ref>Documenta, str. 321</ref> Car, posve razumljivo, nije prihvatio uvjete već je po poslanicima poslao svoje. [[Ljudevit Posavski|Ljudevit]] ne bi postavljao uvjete da nije bio pobjednik. Nije nemoguće da je od cara zahtijevao lakše uvjete podložnosti i obustavu dovođenja franačkih feudalaca. Odbijen, Ljudevit se obraća Timočanima i Braničevcima. Kad se vojska s Kadolahom vratila iz Panonije, markgrof je "uhvaćen od groznice" umro, negdje u [[Furlanija-Julijska krajina|Furlaniji]].'''lo6'''<ref>Documenta, str. 322</ref> Na njegovo je mjesto postavljen Balderik, koji je posao u [[Karantanija|Karantaniju]]. U to je vrijeme Ljudevit već pridobio i Karantance,'''107'''<ref>Grafenauer, Zgododvina slovenskega naroda str., 421</ref> jer Einhard tvrdi da se Balderiku, kad je došao u Karantaniju, pokušao negdje na Dravi oprijeti panonski knez i presjeći mu put. Kako su Ljudevitove čete bile malobrojne, on se pobijeđen morao povući.

Čini se da je tada Ljudevit odlučio krenuti na jug i okušati sreću na drugoj strani. [[Borna]] je to doznao, sakupio je, prema svjedočanstvu [[Einhard]]ovih anala, mnogo vojske i dočekao Ljudevita na granici Hrvatske, tj. negdje na [[Kupa|Kupi]]. Zbog prijelaza [[Gacka (župa)|Gačana]] na Ljudevitovu stranu, Borna se našao u vrlo teškom položaju, no pomoć mu je došla u pravo vrijeme jer je "jedva izmakao zaštićen svojim pretorijancima". Međutim, i u Ljudevitovu taboru nije bilo sloge. Vjerojatno iz osobnih razloga Ljudevita napušta još u početku ustanka tast Dragomuz (lat. ''Dragamosus'') i prelazi protivnicima. Sada je u borbi na Kupi poginuo. [[Borna]] je u sukobu pretrpio toliki gubitak da je [[Ljudevit Posavski|Ljudevit]] odlučio to iskoristiti. On je iduće zime "ognjem i mačem" pljačkao Borninu zemlju, koju izvor naziva [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Dalmacijom]]. Borna se, međutim, ne osjeća više doraslim Ljudevitovim snagama. Zbog toga je "sve svoje zatvorio u kastele", a sam je "danju i noću" s odabranom četom napadao neprijatelja. On se kasnije hrabrio pred [[Ljudevit I. Pobožni|carem Ludovikom]] da je ratujući na taj način nanio Ljudevitu velike gubitke, tvrdi da je osim plijena ubio tri tisuće ljudi i zarobio preko trista konja.'''l08'''<ref>Documenta str. 322-3</ref>

Unatoč Borninim uspjesima Ljudevit nije pobijeđen. Stoga je na saboru u [[Aachen]]u 820. godine odlučeno da pođu na njega tri vojske sa tri strane. I Borna je dobio poduku što mora uraditi. Čim je prošla zima i niknula trava za pašu konja, upućene su vojske iz Italije preko Noričkih [[Alpe|Alpa]], preko Karantanije i preko Bavarske odnosno Gornje Panonije. Obje krajnje vojske zaustavljene su u napredovanju dok je središnja preko Karantanije oprijevši se dvaput neprijatelju prva stigla na cilj. [[Ljudevit]] se zatvorio u neki kastel na visokom brdu,<ref>[[Ferdo Šišić]], '''l09'Povijest Hrvata'', str. 315. pretpostavlja da se taj podatak odnosi na neki kastel južno od Siska.</ref> koji je sam izgradio i suzdržavao je svoje ljude od sukoba ne želeći pregovarati ni o ratu ni o miru. Kroničar se doduše hvali da su vojske, pošto su se opet sastale, "ognjem i mačem" palile zemlju, ali su se ipak bez uspjeha vraćale kuci. Štoviše, vojsku koja se povlačila Panonijom uhvatila je neka zaraza tako da je veliki broj vojnika poumirao od nje.'''llo'''<ref>Documenta, str. 325. [[Einhard]] tvrdi da je pri prijelazu preko Drave dio vojske, "ex locorum et aquarum insalubritate soluti ventris incomodo graviter adfectus est".</ref> Jedini stvarni uspjeh ovih vojski bilo je pokorenje "Kranjaca" (lat. ''Carniolenses'') koji su nastanjivali, kraj uz Savu i koji su gotovo susjedi Furlanaca". Jednaku je sudbinu doživio i onaj dio Karantanca, koji su pristali uz Ljudevita.'''111'''<ref>Documenta, str. 325. B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I, str. 427. s pravom naglašava da je "sodelovanje v uporu imelo usodne posledice za karantanske Slovence. Poslej viri ne govore već o Karantancih kot v frankovsko državo le napol vključenem avtonomnem ljudstvu, marveć o Karantaniji kot fevdalizirani pokrajini".</ref>

Iduće godine dolazi do promjene vlasti u Hrvatskoj. [[Borna]] je umro, na što je izabran [[Vladislav]]. Gradeški patrijarh [[Fortunat]], pošto je uvidio da ne može iskoristiti pristajanje uz Franke, prelazi na Ljudevitovu stranu, potiče ga da ustraje u otporu i šalje mu zidare da utvrde njegove kastele. Kad je zbog toga pozvan na odgovornost bježi na bizantski dvor, a zatim u [[Konstantinopol]].'''112'''<ref>Documenta, str. 325-326. Fortunat nije više bio siguran ni u svojoj Istri pa je došavsi u Zadar, prema svjedočanstvu Einhardovih anala, ispričao prefektu Ivanu uzrok svoga bijega, našto ga je on poslao u Konstantinopol.</ref>

Posljednju vojsku koja je 822. god.poslana iz Italije u Panoniiju Ljudevit vise ne ceka. "Napustivsi grad Sisak sklonio se bjezeci kod Srba, naroda koji, kako se kaze, drzi veliki dio Dalmacije". Ali ubivsi na prijevaru jednoga izmedu vojvoda (ducibus) koji su ga primili, "podlozi njegovu knezevinu svojoj vlasti".113<ref>Documenta, str. 327.</ref> Ipak misli i na pregovore s carem i zato mu salje poslanike s obecanjem da ce sam doci pred njega.

Kad je car iduće godine, tj. 823. vijećao u Compiegnu, javljeno mu je da je [[Ljudevit]] ubijen. Naime, "pošto je napustio Srbe i došao u Dalmaciju k Ljudemislu, Borninu ujaku i pošto je neko vrijeme boravio kod njega, on ga je na prijevaru ubio".'''114'''<ref>Documenta, str. 328.</ref> Srbi kod kojih se Ljudevit bježeći prema jugu sklanja bez sumnje su istoimena srednjovjekovna županija i plemićka općina u 14. stoljeću (današnji [[Srb]]), koja se nalazila na unskom putu, koji je povezivao stoljećima jadranske i panonske zemlje. Svaka kombinacija u vezi s tim podatkom anala o Bosni, koja bi tobože tada bila u vlasti Srba ne samo da je nategnuta nego i iskljucčnaisključena.<ref>Današnji [[Srb]] je bio u srednjem vijeku od 14 stoljeća dalje posebna plemićka općina i castrum. Srb je prvi puta spomenut u srednjovjekovnoj kronici pisanoj u 14. stoljeću kao '''115'castrum'', u smislu radnosrednjovjekovnog gradića i općine. Srpski lingvisti su pokušali oblik toga imena dovesti u vezu s navodnom nazočnošću pripadnika srpskoga naroda na području Hrvatske. No, analizom toga i drugih onomastičkih pojmova, hrvatski lingvist, akademik Petar Šimunović je došao do racionalnijeg tumačenja: ime Srb potječe od starog hrvatskoga glagola serbati, srebati, što znači "srkati" ili "grabiti vodu". Tako "Srb" označava izvor [[Una|rijeke Une]], gdje se mjesto i nalazi. Također, u područjima u kojima nije u povijesti zabilježeno postojanje srpskog pučanstva, postoji niz mjesta s korijenom "srb" u imenu. Tako jedan od spomenika rane hrvatske pismenosti, [[Istarski razvod]] iz 13. stoljeća, spominje ime "srbar" u značenju izvor tekuće vode. U Istri, gdje nema spomena srpskoga stanovništva do 20. stoljeća, nalaze se mjesta Srbani (kraj Pule) i Srbinjak, koja potječu još od srednjovjekovnoga doba.</ref>