Hipertenzija: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Vedran12 (razgovor | doprinosi)
Vedran12 (razgovor | doprinosi)
Redak 219:
 
[[Slika:William Harvey ( 1578-1657) Venenbild.jpg|Prikaz vena iz Harveyeve ''Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus'' (“Anatomska studija o radu srca i krvi u živih bića”)| right|thumb]]
Suvremena saznanja o krvožilnom sustavu započela su radom liječnika [[William Harvey|Williama Harveya]] (1578–1657). Harvey je krvni optok opisao u svojoj knjizi ''De otu ordis'' ("O radu srca i krvi"). Engleski svećenik [[Stephen Hales]] po prvi puta je objavio rezultate mjerenja krvnog tlaka 1733. godine.<ref name="pmid1744849"/><ref name=Kotchen2011>{{cite journal |author=Kotchen TA |title=Historical trends and milestones in hypertension research: a model of the process of translational research |journal=Hypertension |volume=58 |issue=4 |pages=522–38 |year=2011 |month=October |pmid=21859967 |doi=10.1161/HYPERTENSIONAHA.111.177766}}</ref> Hipertenziju su, među ostalima, opisali, [[Thomas Young (znanstvenik]] 1808. i [[Richard Bright (liječnik)]] 1836.<ref name="pmid1744849"/> Prvo izvješće o povišenom krvnom tlaku u osobe bez znakova bubrežne bolesti objavio je [[Frederick Akbar Mahomed]] (1849–1884).<ref>{{cite book |editor=Swales JD|title=Manual of hypertension |publisher=Blackwell Science |location=Oxford |year=1995 |pages=xiii |isbn=0-86542-861-1}}</ref> Međutim, klinički pojam hipertenzije zaživjeo je 1896, izumom tlakomjera [[sfingomanometar|sfingomanometra]], koji je izumio [[Scipione Riva-Rocci]], godine 1896.<ref>{{cite book | title=A century of arterial hypertension 1896–1996 | editor=Postel-Vinay N | page=213 | location=Chichester | publisher=Wiley | year=1996 | isbn=0-471-96788-2}}</ref> Ovaj je izum omogućio mjerenje krvnog tlaka u zdravstvenoj ustanovi. Godine1905Godine 1905. [[Nikolai Korotkoff]] je poboljšao metodu mjerenja opisom [[Korotkoffljevih zvukova]] koji se čuju auskultacijom arterije pomoću stetoskopa, tijekom ispuhivanja manžete tlakomjera.<ref name=Kotchen2011/>
 
Tijekom povijesti, liječenje bolesti koja se nazivala "bolešću jakog pulsa" sastojalo se od smanjenja količine krvi [[puštanje krvi|puštanjem krvi]] ili pomoću [[pijavica]].<ref name="pmid1744849">{{cite journal |author=Esunge PM |title=From blood pressure to hypertension: the history of research |journal=J R Soc Med |volume=84 |issue=10 |pages=621 |year=1991 |month=October |pmid=1744849 |pmc=1295564}}</ref> Puštanje krvi su zagovarali [[Žuti car]] Kine, [[Aulus Cornelius Celsus|Cornelius Celsus]], [[Galen]] i [[Hipokrat]].<ref name="pmid1744849"/> U 19. i 20. stoljeću, prije nego što je postojalo učinkovito liječenje hipertenzije lijekovima, primjenjivane su tri metode, sve s brojnim nuspojavama. To su bile strogo ograničenje natrija u prehrani (na pr. rižina dijeta<ref name="pmid1744849"/>), [[simpatektomija]] (kirurško odstranjanje dijelova [[simpatički živčani sustav|simpatičkog živčanog sustava]]) i primjena pirogena (unošenje injekcijom tvari koje uzrokuju vrućicu i na taj način posredno smanjuju krvni tlak).<ref name="pmid1744849"/><ref name=Dustan/> Prvi kemijski spoj za liječenje hipertenzije, [[natrij tiocijanat]], primijenjen je 1900., ali je imao brojne nuspojave te nije bio omiljen.<ref name="pmid1744849"/> Nakon [[Drugi Svjetski Rat|Drugogdrugog Svjetskogsvjetskog Ratarata]] najpopularniji i relativno učinkoviti bili su [[tetrametilamonij klorid]] injegovi njegov derivat [[heksametonij]], [[hidralazin]] i [[rezerpin]] (porijeklom iz biljke ''[[Rauwolfia serpentina]]''). Glavnina napretka postignuta je otkrićem prvih, dobro podnošljivih lijekova koji su se mogli uzimati peroralno (na usta). Prvi je bio [[klortiazid], prvi [[tiazidski diuretik]], razvijen iz antibiotika [[sulfanilamid|sulfanilamida]] koji je postao dostupan 1958.<ref name="pmid1744849"/><ref>{{cite journal|author=Novello FC, Sprague JM | title=Benzothiadiazine dioxides as novel diuretics | journal=J. Am. Chem. Soc. | year=1957 | volume=79 | pages=2028 | doi=10.1021/ja01565a079|issue=8}}</ref> On je djelovao na povećanje izlučivanja soli, sprječavajući nakupljanje vode u tijelu. [[Randomizirana kontrolirana studija]] pod pokroviteljstvom [[United States Department of Veterans Affairs|Veterans Administration]] usporedila je kombinaciju [[hidroklorotiazid]], rezerpina i hidralazina s učincima placeba. Njezino provođenje ubrzo je prekinuto jer su osobe u skupini koja nije primala lijekove imale puno više komplikacija od liječenih bolesnika, te se smatralo neetičnim da im se uskrati liječenje. Istraživanje je nastavljeno u osoba s nižim krvnim tlakom, te je pokazalo da liječenje, čak i u osoba s blagom hipertenzijom, smanjuje opasnost od smrti uslijed krvožilnih komplikacija za više od polovice.<ref>{{cite journal | author=Freis ED | title=The Veterans Administration Cooperative Study on Antihypertensive Agents. Implications for Stroke Prevention | journal=Stroke | year=1974 | volume=5 | pages=76–77 | pmid=4811316 | url=http://stroke.ahajournals.org/content/5/1/76.long | format=PDF | issue=1 | doi=10.1161/01.STR.5.1.76}}</ref> Godine 1975., nagrada [[Lasker Award|Lasker Special Public Health Award]] je dodijeljena timu koji je razvio spoj klorotiazid.<ref name=Dustan/> Rezultati ovih istraživanja potaknuli su javnozdravstvene kampanje kako bi se povećala svijest ljudi o hipertenziji i promaknulo mjerenje i liječenje visokog krvnog tlaka. Čini se da su poduzete mjere barem djelomice doprinijele opaženom smanjenju moždanog udara i ishemijske bolesti srca u razdoblju od 1972. do 1994.<ref name=Dustan/>
 
==Društvo i kultura==