Žalost: razlika između inačica

{{stilska dorada}}

{{pravopis}}

'''Žalost''' je složeni odgovor na gubitak, osobito na gubitak nekoga ili nečega tko je bio object vezanja. Iako je dogovorno usmjerena na [[Emocije|emocionalni]] odgovor na gubitak, ona također ima fizičke, kognitivne i bihevioralne, socijalne i filozofske dimenzije. Iako su različiti često se koriste naizmjenično, tugovanje se odnosi na stanje gubitka, a tuga je reakcija na gubitak.

 

 

Plakanje je normalan i prirodan dio tugovanja. Također je utvrđeno, međutim, da plač i govor o gubitku nije jedini zdravi odgovor, a ako prisilan ili prekomjeran, može biti štetan. [1] [2] Reakcija ili akcije u pogođene osobe, pod nazivom istraživača Georga Bonanna "loše suočavanje ", mogu se činiti neočekivane ili čak izgledaju disfunkcionalno, kao što su slavljenički odgovor, smijeh, samopristranost u tumačenju događaja. [3] Nedostatak [[plač]]a je i prirodan, zdrava reakcije, potencijalno štiti pojedinca, a može se promatrati kao znak otpornosti. [1] [2] [4] Znanstveno je utvrđeno da neki zdravi ljudi koji tuguju spontano ne razgovaraju o gubitku. Pritisak na ljude da plaču ili prepričati iskustvo gubitka može biti štetan. [2] Pravi smijeh je zdrav. [1] [4]

 

 

Žalost je prirodna reakcija na gubitak. To je emocionalna patnja, osijećaj kad je nešto ili netko koga pojedinac voli oduzeto. [5] Žalost je također reakcija na gubitak.Bol povezana sa smrću je poznato da većinu ljudi, ali pojedinačno žalovanje može biti povezano sa različitim gubitima tijekom života .[6] Kod razumijevanje različitih vrsta gubitka se možemo govoriti o dvije različite kategorije,fizičkom ili simboličkom gubitku. [7] Tjelesna gubitak je lakše prepoznati, jer to znači da je nešto opipljivo što pojedinac može dirat izgubljeno, kao naprimjer gubitak supružnika zbog smrti.Ostali gubiti su abstraktni i neopipljivi-oni su aspekti socijalnih interakcija pojedinca [8].

Drugi primjeri gubitka:

 

 

 

Prvo trba napomenuti da je svaki korak procesa prirodan osim kada se osoba zadrži na jednom koraku duže vremena. Tada tugovanje može biti nezdravo, destruktivno i čak opasno. Sam prolazak kroz proces tugovanja nije jdnak za svakoga, ali svi imaju isti cilj tugovanja, a to je privaćanje gubitka i kretanje dalje. Ovaj proces je različit za svakoga, ali se može razmatrati kroz četri koraka.

Cilj tugovanja nije gubitak svih boli i sijećanja na gubitak. U ovoj fazi osoba pokazuje nove interese za dnevne aktivnsti i počinje normano funkcionirati u dnevnim poslovima. Cilje je organiziranje života tako da je gubitak samo jedan znčajan dio, ali ne njegov centar. (10)(11)

 

''Nomad:''

''Sijećaoc'':

Identitet je posvećen čuvanju sijećana na voljene koje su izgubili.

Idnetitet je posvećen ponovnom stvaranju osijećaja za obitelj i zajednicu.

''Aktivist:''

''Tražitelji:''

ovaj identitet će stvoriti vjerska,filozofska ili duovna vjerovanja da bi dao smisao svom životu.(12)

 

 

Bonnanove četri putanje tugovanja

Glavni članak: George Bonnano

 

''Četri putanje su kako slijedi:''

Kada se prilagodba čini normalna ali zatim se rastresenost ili simptomi pojačavaju u kasnijim mjesecima. Istraživači nisu pronašli dokaz odgođene tuge, ali odgođena trauma se čini kao izolirani fenomen.

 

 

Glavni članak: Kubler-Roddov model

Kubler-Ross model, obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva je teorija prvi put upotrebljena od strane Elisabeth Kubler-Ross u njenoj knjizi 1969. Godine, On Death and Dying. (14) Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose sa tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa kobnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke. Pet stupnjeva su : poricanje, ljutnja, trgovanje, depresija i privaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osijeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija Kubler-Ross ima i zaslugu osviještavanja ptrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni sa fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio šezdestih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživijeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi empirijsku potporu u istraživanju od strane Maciejewski at All. (16) Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovi istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.

 

Tugovanje, iako normalan dio života, nosi sa sobom stupanj rizika ukoliko je naglašeno. Teške reakcije pokađaju približno 10%-15% ljudi. (1) Ozbiljne reakcije većinom se javljau kod ljudi sa depresijom prisutnom prije gubitka. (1) Ozbiljne reakcije tugovanja mogu se uplesti u obiteljske odnose. Neki su itraživatelji uvidjeli povećan rizik za razvoj nakon gubitka dijeteta, ostali nisu pronašli to povećanje. Mnoga istraživanja su gledala odnos tuge i povećanog rizika za ooljevanje od bolesti povezanih sa stresom. Collin Murray Parkes 1960-tih i 1970-tih je u Engleskoj zabilježio povećan stupanj posijeta doktoru sa simtomima abdominalne boli i teškoća disanja u prvi šest mijeseci ud smrti drage osobe. Drugi su primjetili povećanu stopu mortaliteta (Ward, A. W. 1970.) i Bunc at al. su pronašli pe puta veći rizik od suicida nakon smrti roditelja.

 

Poremećaj produljenog ugovanja (PDT), prije znano kao komplicirano tugovanje, patološka reakcija na gubitak koja predstavlja skup empirijski podijeljeni simptoma koji su povezani sa dugoročnom psihičkom i psiosocijalnom disfunkcijom. Osobe sa PDt-om imaju ozbiljne simptome tugovanja najmanje šest mijeseci te su zaglavljeni u neprikladnom stanju. Poušava se stvoriti dijagnoza za kategoriju kompiciranog tugovanja DSM-V. (22) Kritičari uključivanja dijagnoze kompliciranog tugovanja u DSM-V kažu da će taj postupak okarakterizirati prirodno tugovanje kao nešto patološko te će rezultirati velikom prodajom lijekova onima koji su normalni. Pristaše i kolege su pronašle efikasan tretman za kompicirano tugovanje tretirajuć reakcije na isti način kao i reakcije traume. (23) (24) Komlicirano tugovanje nije sinonim za tugovanje. Komlicirano tugovanje je karakterizirano produljenim procesom žalovanja te ostalim kriterijima mentalne i psihičke bolove. Važan dio razumijevanja simptoma kompicianog tugovanja je razlikovanje od simptoma normalnog tugovanja. Mayo Clinic tvrdi da kod normalne tuge osijećaji gubitka su očiti. Kada se reakcija pretvori u komplicirano tugovanje osijećaji gubitka postaju unutarnji te se nastavljaju kroz vrijeme. Znakovi i simptomi karakteristični za komicirano tugovanje su navedeni kao ekstremno naglašavanje gubitka i podsjećanje na voljene. Intenzivna čežnja za preminulim, problem privaćanja smrti, otupljenost i otsutnost ogorčenosti zbog gubitka, nemogućnost uživanja u životu, depresija ili duboka tuga, problem izvršavanja normalnih dnevnih rutina, povlačenje iz društvenih aktivnosti, osijećaj da život nema smisao i svru, iritabilnost, uzrujanost i manjak povijerenja u druge. (26) Simptomi viđeni u kompliciranom tugovanju su specifični budući da su kombinacija simptoma koju nalazimo u razvodima i traumatskm disresu. Također se smatraju kompliciranim jer za razliku od normalnog tugovanja ti simptomi se nastavljaju bez obzira na vremenski period koji je prošao i unatoč terapiji tricikličkim antidepresivima. (27) U istraživanju Bereavement and Late-Life Depressione: Grief and its compications in the elderly 5207 pacijenta koji su imali simptome kompliciranog žalovaja su dobili dozu paroksetina koji je selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina i pokazali povećanje preko pedeset posto u svojim simtomima unutar tri mjeseca, na drugu stranu manjak odgovora na tricikličke antidepresive. Tim za kliničko mentalno istraživanje tvrdi da su simptomi kompliciranog tugovanja u straijih alternativa postraumatskom stresu, raku, hipertenziji, tijeskobi, depresiji, suicidalnom razmišljanju, povećanju pušenja i tegobama sa spavanjem oko šest mijseci nakon smrti bračnog druga. Liječenje koje se uspostavilo učinkovitije u liječenju simptoma kompliciranog tugovanja je korištenje serotoninskih specifičnih inhibitora ponove pohrane, kao što je paroksetin. Ovi inhibitori smanjuju nametljive misli i izbijegavajuće ponašanje te preuzbuđenost koji su povezani sa kompliciranim tugovanjem. Tehnike psihoterapije su u procesu razvoja.

 

=== Smrt djeteta: ===

 

=== Smrt supružnika: ===

Iako je očekivana promijena, ona je osobito snažan gubitak voljene osobe. Supružnik postaje dio drugog na jedinstven način. Mnogi udovci opisuju to ko da su izgubili pola sebe. Nakon dugog braka u straijim godinama, stariji se mogu suočiti sa teškoćama započinjana iznova . U mlađim godinama je također često odnos za preživjelog bio dubok. I konačno treba se uzeti u obzir način na koji je supružnik preminuo. Preživijeli supružniko onoga koji je preminuo od bolesti ima drugačiji osjećaj gubitka od supružnika koji je umrao iznenada ili u činu nasilja. Tuga u svim dugađajima može biti jednako duboka za sve slučajeve. Nadalje većina parova ima podijelu zadataka ili rada npr. muž kosi dvorište,žena plaća račune, što zajedno sa velikom tugom i promijenam za ožalošćenog znači i dodatno opterećenje. Društvena izolacija može postati značajna budući da mnoge grupe satavljene od parova smatraju teškim prilagoditi se novom identiteu ožalošćenog te oni sami između sebe smatraju izazovom povezati se. Udovice u mnogim kulurama, naprimjer, nose crno ostatak svog života da bi naznačile gubitak svog supružnika. Tek u zadnjim desetljećima se ta tradicija smanjila na period od dvije godine, dok neke religije kao ortodoksni kršćani nalažu udovicama da nose crno cijeli život kao podsjetnik na gubitak.

=== Smrt bližnjeg: ===

Smrt bliske osobe je razarajući događaj u životu. Unatoč tome smrt bližnjega se često preskače osobito u pitanju kada je odrastao čovjek. Međutim odnos bližnjih je najznačajniji dugotrajni odnos u životu te ukoliko su zajedno proveli značajan dio života npr. blizanci koji su značili jedan rugom potporu. Smrću jednog drugi gubi dio svog identiteta.Odnos braće i sestara je jedinstven budući da dijele posebnu vezu i zajedničku povijest od rođenja, imaju određenu ulogu i mjesto u obitelji, često dopunjuju jedan drugoga te dijele zajedničke genetske korijene. Oni koji uživaju blisku vezu sudjeluj u međusobnim dnevnim životima,posebnim događajima, povijeravaju se jedan drugome,dijele radost, dijele slobodno vrijeme (bilo da su djeca ili odrasli) i imaju vezu koja postoji samo u budućnosti, ali se čaesto raduju budućem druženju (pa makar i u mirovini). Krvni srodnici koji igraju veliku ulogu u međusobnim životima su jedan drugom prijeko potrebni. Odrasli s vremenom očekuju gubiak roditelja koji su još jedini dio njihova života od rođenje, ali ne očekuju da izgube svog brata ili sestru rano; kao rezultat toga, kada jedan od njih umre, preživjeli može pretrpiti dugotrajni šok i nevjericu. Općenito gubitkom srodnika preživjeli gubi dio sadašnjosti, budućnosti i prošlosti.Ukoliko srodnici nisu bili u dobrim odnosima ili bliski jedan s drugim tada se mogu javiti intenzvni osjćaji krivnje ( često zbog toga što nisu spriječili smrt ili su se svađali). (33)

Roditelji mogu tugovati zbog gubitka djeteta koj nije uzrokovano smrću, npr. gubitak skrbništva u procesu razvoda, službenog prestanka roditeljskih prava od starne valsti, kao što je slučaj zlostavljane djece, u slučaju otmice ili jer je djete dobrovoljno naspustilo dom (bilo kao bijegunac ako je mađe od osamnaest godina ili dobrovoljno ako je starije) (8) iči ako odrasli odbijaju ili nisu u mogućnosti kontaktirati roditelje. Ovaj se gubitak razlikuje od gubitka smrću jer je proces tugovanja produžen ili se poriče zbog nade da će se veza jednom ostvariti.

 

 

 

Glavni članak: Mour ning

 

 

== Izvori ==