Tin Ujević: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
poveznica |
|||
Redak 35:
U početku vjerni obožavatelj [[Antun Gustav Matoš|Matoša]], javno se odrekao Rabbia (članci ''[[Gaj Julije Cezar|Cezar]] na samrti''; ''Barres i Oinobarres'', [[1911]].) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do [[Baudelaire]]a, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "''Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.''" Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma [[filozofija|filozofske]] vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema [[Rimbaud]]u. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" [[1923]].) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao [[umjetnost]]i i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.
Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” ([[1920]].) i “Kolajna” ([[1926]].), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to [[ćirilica|ćirilicom]] i [[Ekavski govor|ekavski]]
Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva [[poezija]] predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska [[renesansa|renesansna]] i [[barok]]na pjesnička riječ bila je glas [[Europa|europskoga]] kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u [[19. stoljeće|XIX. stoljeću]] počinje naše nesretno zaostajanje. [[Hrvatski pjesnici]] kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio [[Hrvati|hrvatski narod]], oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.
| |||