Deuterokanonske knjige: razlika između inačica

'''Deuterokanonske knjige''' su neke povjesne knjige koje je [[Katolička crkva]] uvrstila u [[Stari zavjet]]. [[Židovi]] koji su pisali Stari zavjet nisu ih uvrstili u kanon, iako su ih u 1. stoljeću poslje Krista prihvaćale neke Židovske sekte. Štoviše, smatraju ih dijelom odmetnutih svećenika, a ne Božjom objavom. Isto mišljenje o tim knjigama imali su i prvi pisci [[Biblija|Biblije]], koji ih također nisu smatrali dijelom Božje objave, te ih kao i Židovi nisu uvrstili u Stari zavjet. Katolička i [[Pravoslavna crkva]] su ih prihvatile iz više razloga. Jedan od njih je i taj što su u njima našle uporište za neka učenja, npr. "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Pridonošenje ikakvih žrtava za mrtve nije u skladu sa ostatkom Biblije, koja to niti na jednom drugom mjestu ne spominje. Štoviše, Biblija nam govori da je odgovornost osobna, a ne kolektivna. Drugim riječima, nemožemo mi odgovarati za druge, već sami za sebe. Također, Deuterokanonske knjige u kanon ne uvrštava niti jedna protestantska crkva.